Ma sretno...

Sretoh te... U istoj onoj ulici kojom rijetko prolazim... Osjetih drhtaj pod nogama, i zaglusujuci udar groma negdje u grudima... Puklo je... Svaki put tako... Milion slika pred očima... Milion sjećanja... I sva bole... Zabole tako jako u tom jednom trenutku, da mi se čini kao vječnost...da nikad neće proći...

A onda oćutim u sebi sve ono što bih ti rekla, osmijehnem se na taj dio sreće koji sam imala... Poželim ti sreću i ubrzam korak... Smijem se malo glasnije da zavaram sebe da sam dobro, i... Onda kad se osamim priznam da nikad neću biti... Da mi fale ti trenuci ponekad do iznemoglosti... Da samo naslonim glavu na dlan, da ti ćutanjem sve kažem... 

Svi imamo te trenutke slabosti... Nek kaže neko da nije osjetio isto...ili teže... Samo je pitanje koliko se ko može izboriti sa tim... Zato pustim neku moju pjesmu, nasmijem se kao nekad... i pomislim... Ma sretno...