O meni

Šta mogu da kažem a da ne zazvučim kao violina pokidanih struna? Kao neko ko je padove pretvarao u letove i ko se tako dobro naučio odbijati o tle i zidove? Šta mogu reći o sebi a da ne uzdahnem i da ne pomisliš da pretjerujem? Ko sam zapravo ja? 

To pitanje sam sebi postavljala i sama i još uvijek tragam za odgovorom. 

Vječiti sam sanjar i lutalica i vjerujem da ću to dijete zauvijek i ostati. 

Stijena i žena, ako smijem reći, iako sebi najmanje dozvoljavam da budem ovo drugo.
Rođena sa srcem u obliku knjige, oivičeno trnjem i prepuno neispisanih stranica.
Imam tamo neke dvije fakultetske diplome koje sakupljaju prašinu na poslednjoj polici moje kućne biblioteke. Neka ih, izgledaju lijepo u kožnom povezu.

Ne mogu se zvati piscem i pjesnikom (drugi me tako zovu), ali mogu se zvati srcem koje svoje otkucaje pakuje u riječi.
PREviše sam za ovaj svjet, za ljude oko sebe, za Balkan.

Još uvijek tražim svoje mjesto pod suncem. Još uvijek vjerujem u ljubav, iako su svi ti muškarci me razbili milion puta samo kako bi se sastavila neka bolja Ja, neka snažnija i odlučnija žena. Samostalna sam, što zcuči zastrašujuće. Sama plaćam svoje račune, ne volim šoping i obožavam mačke. Uostalom, ja sam toliko toga napisala o sebi na ovom mjestu da ne znam šta bih još mogla da dodam, a da ne zvučim kao lišće koje mi šušti pod nogama. 

Ostavila sam siguran posao i otišla lutati svijetom, tražeći komade sebe. Uklapam ih u pukotine koje nastanu usput kad poletim i padnem, riječi zašivam uzdasima i ako umiješ slušati, možda ćeš čuti jecaje koje prećutim, smijeh koji odzvanja, vrisak koji me proganja, orgazam koji je prigušen.

Možda ćeš pronaći sebe. 

Možda je velika riječ

Ko sam ja? Nisam sigurna, ali voljela bih da za sebe kažem da sam čovjek.