Koliko je potrebno puta da se razpčaraš u najrođenijeg... u onog koji te ne smije izdati, ostaviti na cjedilu kao napušteno kuče pored puta... Koliko je potrebno snage da imaš u sebi da bi mogao da OPROSTIŠ... da svaki put budeš onaj sa više srca i manje bola... Zar je svijet došao u takvu fazu da od svoga trebaš okrenuti leđa?Ne umijem... Ne znam kako pogaziti krv koja te veže, život koji te spaja... Ne umijem reći da ne boli, kad kida... Al ne umijem ni oprostiti, ma koliko srce tražilo makar i najmanji razlog da budem veća od neba... Nalazim opravdanja, za nit paučine se hvatam samo da kažem sebi "U redu je... Oprosti... To je tvoje, od toga ne smiješ okrenuti leđa... To je tvoje jedino stablo s kojim možeš činiti šumu... " Al ma koliko željela moja šuma u požaru nestaje...
Već sam jednom o tome pisala... Koliko se o riječima malo vodi računa, a još manje i djelima... Premalo se pažnje poklanja obećanjima, a previše energije se ulaže u laži i zablude... Toliko amlo je iskrenosti među ljudima, a tako previše zabluda... I kako oprostiti onome u koga si vjerovao? Kako progutati tu čorbu od kamenja i zabluda koja ti je servirana upakovana u najljepše čokoladne boje...? Koliko srce od olova treba da bude, od koje legure da bude sastavljena duša pa da te ne zaboli... ? I svaki put kad kažeš da je zadnji, kako da stvarno to i bude?
Jer riječi možda ne mijenjaju ljude, ali mijenjaju odnose među ljudima... a tek djela... Djela mijenjaju odnose među svijetovima... Ona su ta koja nas dijele na dobre i loše... Na ljude i neljude...
No comments:
Post a Comment
Note: Only a member of this blog may post a comment.