Postoji li neko tebi vrijedniji...od TEBE?

Znate, ja vjerujem u ljubav... U onu tešku, bolnu, iskrenu, za sva vremena ljubav... Onu jednu iskonsku od koje ti se zavrti u glavi, srce preskače, a u tebi se sve trese... Vjerujem u nju! Vjerujem da je najljepši osjećaj koji čovjek može da razvije u sebi... Danas je zovu raznim imenima, daju joj jako loše osobine, kažu da ne postoji... Da se iskvarila, da je kao arheološka iskopina, da je izumrla... Možda je ljudskost izumrla, ali ljubav nije niti može ikada....

Volim pisma...Ona iskrena, pisana rukom, ponegdje razmazana od neke suze ili vlažnog dlana... one savijene ivice papira... I nedostaju mi... Razglednice sa ljetovanja... Tako neke obične stvari...

I vjerujem u prijateljstva... Prava, duboka i iskrena.... Danas ih jako malo ima, gotovo sve se svodi na interes i podvale, ali...osjete se oni pravi ljudi... Pa čaki u ovo doba nemaštine, socijalnih promjena, ekonomskih previranja, u vrijeme kad je stanje u džepu važnije od karaktera...Osjete se oni pravi ljudi, oni koji u sebi imaju iskonskog poštovanaj, i razumjevanja, i čaki onda kad nisu blizu tu su... uz tebe... Vjerujem u svoje prijatelje kojih je doduše jako malo, ali mogu reći da sam bogatija od presednika države... :) Ja bar imam prijatelje bez interesa, a to ni jedna vlast ne može da kupi...