...samo mi srce nemojte amputirati...

Vec dugo se vode neki tihi ratovi u pozadini mojih misli....

Sigurnost vs. Osmijeh?

Zadovoljstvo vs. Ispunjenost?

Zaštićenost vs. Opijenost?

Radost vs. LJubav?

Blagost vs. Strast?

Pamet vs.Srce?

Vječita bitka, u kojoj nema pobjednika... Nikad ga ne može biti... Obično te iskustvo  nauči da vjeruješ svom razumu jer tako manje znda za boli greška koju napraviš... Ali srce... taj šeret ti zna ipak oduzeti dah... Zna te oduševiti i baciti tako jako o tlo da se iscijepaš u milion dijelova, ali ti nije žao... Zna da te navede na najveće gluposti, zbog kojih ćeš se smijati kasnije... ali ti nije žao...

Postoji li ona tanka nit kojom možeš spojiti razum i srce? Da budu cjelina opet dvije potrpuno različite melodije jedne pjesme... ?

Kažu mi jedni, poslušaj razum šta ti kaže, i ja znam da su u pravu jer to je za moje dobro... Odavno sam naučila da su to bile pametne odluke i pružale su zadovoljstvo... Zadovoljstvo sigurnosti... Da je to tako trebalo da bude...

A srce se čuje glasnije i kaže POSLUŠAJ MENE!!!! U njegovo ime niko ne govori... Možda će da boli, zapravo, hoće sigurno... Poželjećeš da te nema, kajaćeš se... ali ono te najbolje poznaje... U njegovom ritmu svaki dan ti prolazi... Srce je ipak tvoje tiho ime, ono koje ispisuje sve tvoje stranice... Mnogo ljepše nego što će azum ikad moći...

I tako je ta borba između tvoja dva alter ega vječita, nikad ne prestaje... jedno kajanje ti ne gine, jedno pitanje će uvijek biti tu... ali davno sam naučila da se ne pitam "zašto" jer ima 1000 onih "zato"... Udahnem duboko i napravim korak...

Umjesto post skriptuma nekom tamo ko je preživio globalnu katastrofu pa se pita št asad da radi...Oslušni prijatelju samog sebe, jer niko ti ne može bolje pomoći... Kajanje je prirodna reakcija...