Ehhh prijatelju, kad bis e tako lako odustajalo i kad bi se tako alko dizale ruke od svega na najmanju prepreku... Pa gdje bi nam kraj bio...? kad si se rađao, niko nije rekao da će život biti med i mljieko... Da će samo zlato da ti sija... Ne može...
Moraš da kopaš, da riješ, da razbijaš i rušiš zidove ispred sebe, ali ne glavom... Možeš samo dobit neku dobru čvrgu tako... Ne... Razmisli malo, iizvuci iz zida neke sitne kamenčiće... Pa gricni malo sa strane, izvuci neku ciglu sa sredine... Nećeš ni primjetiti kad zid postane klimav i kad se samo pod naletom tvog daha sam sruši... Zakorači hrabro i kreni...
Zašto odustati? Zašto posustati? Zašto ostati da sjediš na vlažnom tlu posle nekog pada? Malo zaboli, nekad više... Utrni ti to mjesto na koje uporno padaš i onda oguglaš na sve nedaće i kreneš, otreseš zemlju sa dlanova, izduvaš prašinu iz plića i onda još hrabrije i ponositije kreneš... Jer jak je samo onaj koji zan napraviti novi korak... Jak je samo onaj koji neostane na istom mjestu na kojem je pao...
Odustaješ? Misliš tebi je najteže? Možda... ali samo pomisli koliko je nesreće u svijetu... Koliko ima gladne djece, koliko povrijeđenih pasa lutalica ostavljenih od cijelog svijeta... Koliko se ratova vodilo zbog tuđih interesa... I ti bi odustao jer si naišao na betonski zid umjesto onog od kartona... Zapamti, ovo je svijet predatora... Najlakše je odustati... Treba imati snage i boriti se... Nije okolina zagađena nego ljudi... A oni sve praštaju osim uspjeha i dobrih djela...
No comments:
Post a Comment
Note: Only a member of this blog may post a comment.