Oprosti mi grade, ja moradoh poći...

Ima jedan grad, onako mali, mozda tek predgrađe nekog svijeta... Odavno već postoji... mada, tužnog srca moram priznati da polako nestaje... Da umire... Kad za jedan grad mogu reći da umire? Da li je to onda kad u njemu nema radosti ili kad sve boje svijeta zamijeni samo jedna - SIVA?! Kad umjesto sjaja u očima ljudi vidiš samo tugu, bore na licu,  samo jednu misao koja se vidi kao fluorescentna boja - KAKO DANAS preživjeti? Spojiti kraj sa krajem već ogoljenih niti... Iskrzanih od stalnog prevezivanja...

Taj grad u kom više ljudi umire nego što se rađa je u stvari jedino mjesto u ovom parčetu svijeta gdje još ima po malo duše... Tu, gdje su korijeni mog postojanja... tu je mladost ponikla i otišla da gradi neki drugi svijet... Tu, gdje su vukovi zaboravili šume, i gdje ptica već odavno nema... Tu, na obali 3 rijeke su ponikli i moji ideali... Nahranjena zemljom svojih parkova, napojena vodom sa najhladnijih izvora, udisala možda najgori vazduh svijeta... Sad pišem tom gradu... Kačim poruku pod njegovim svodom... I ne dam da umre...

Svi su već otišli... Prijatelji se rasturili, svuda po svijetu... Otišli da traže sreću pod nekim drugim nebom koje je možda plavlje, možda niže... ali nije ljepše... Ne osuđujem ih... I ja ću uskoro biti jedna od njih jer ovde sve mogu da podrže osim pameti... sposobnosti... ideala... sve osim uspjeha... Sve osim DOBROG SRCA! Možda kad opet dođem bude malo ljepše, možda mu samo treba jedan dan da se čarolija ukletog grada raskine i da sve bude kao nekad... parkovi puni djece, zaljubljenih, srećnih ljudi... Možda je ovo grad iz neke bajke gdje neka zla sila pokušava da upije svu dobrotu i radost iz ovog mjesta... Dok mu na kraju i dušu ne uzme, ostane neki grad duhova... Ukleti grad iz filma Tarantina...

Možda ovaj tekst neće ništa promijeniti, možda se niko neće okrenuti... Ali ipak... Znate.. Ima jedan grad... Moj grad... I kad i ja odem u potrazi za nekim drugim nebom, u srcu će mi vječno ostati... Ovo moje parče svemira...