Znate ono kad se uveče uvuče dosada u neke uglove i počne da
golica... Uključite PC i u online svijetu tražite neku zabavu... malo vijesti,
slike, društvene mreže... I tako naiđem na tekst koji je izazvao milion
reakcija – od tuge, bola, smijeha, očaja, ponosa... ne znam ni sama kako to sve
da nazovem.
Nisam neki sportski tip, al volim da ispratim neku utakmicu
od značaja za moju državu. Ponosna sam na naše klubove, pobjede, ponosna što je
to naša Crna Gora, ponosna sam čak i na svoj grad, na svoj klub... Na naš
Rudar. Klub koji ima najviše trofeja... Onaj isti koji je dva puta krunisao naš
grad, naše momke koji se iz dana u dan bore da opravdaju nasleđe koje imaju. Ponosna
na ono što su Pljevlja imala, na ono lavovsko srce koje smo uvijek imali kad je
Rudar bio u pitanju! Al surova realnost današnjice kao poraz... Kao mač u
centar pulsa koji zakuca jače kad mi neko spomene moj grad. Realnost sa kojom
se naš sport suočava!
Bijes... Al ne znam zbog koga... Zbog ljudi koji su
dozvolili da naš spord prolazi kroz najveću krizu ikad... Ili zbog onih koji
udaraju ograde i postavljaju granice u parku uu kom smo uvijek imali slobodu...
Ljutnja možda što nemaju finansija za ono što je naša kultura, ili što imaju
fiansija za guske i patke... Tuga što su ljudi u mom gradu izgubili svoje
prioritete i zaboravili koliko je sport važniji od ograde, koliko je tradicija
vrijednija od modernog doba... Sramota što u sportskom centru nema struje kad
je u toku prvenstvo u kik boksu... Sramota što sve ono što su Pljevlja polako
blijedi i nestaje...
Bol... Jer sve ono uz šta sam odrasla više nije tamo...
Bol... jer sve ono što su Pljevlja značila polako postaje paučina... Jer to
više nije onaj grad sa čaršijom i mirisom lipe, onaj grad koji je imao
prvomajski uranak i odlazak na izvor Breznice uoči Đurđevdana... Jer to više
nije dom kojem se rado vraćamo... To je ono mjesto od kojeg želimo da
pobjegnemo...
No comments:
Post a Comment
Note: Only a member of this blog may post a comment.