Al veceras me pusti da ti sapnem... da ti prenesem sve ono sto nisam nikom rekla da postoji. Pusti, ponekad i lakrdijaš mora da otplače svoje snove... Pa makar i šminkom nacrtanom suzom... Pa makar i trag karmina ostao na dlanu nakon neupsješnog upijanja uzdaha... Samo me malo pusti da poletim poput papirnog zmaja... da se pružim slobodna i sretna.... svoja i nedodirljiva... samo malo...
Ne, nisam ja iskovana u gvožđu i vatri... ovakve legure se iz zemlje ne vade... Nisam ja to što ti kao bajku serviram na tanjiru od platine... Nemožeš do mojih odaja, njih kerberi pakla čuvaju... Nijemi i bijesni... Samo da paučinu od srca sačuvaju... nekad od stakla, sad od niti skovano... nekad u vatri gorelo, sad iz pepela ustalo i u led okovano... ne diraj mi moju stražu...
I evo me sad, na pragu mog postojanja. Tu sam nikla, tu sam prve latice bacila pod noge, u prasinu utabala sve svoje suze. Tu, gdje je moj izvor... Tu gdje sam više stranac nego ja... Neko ko samo pantomimu razumije... tu gdje su mi korijenje pokidali... I u spomen mom postojanju pusti da ti kazem jos samo jedno... Nikad ne mozes biti tudji dok ne prestanes biti svoj. I nikad ne diži zidove od stakla iza sebe jer od onog proslog ja ne mozes pobjeci... to je tvoj krvotok koji ti snagu daje da dises i dalje punim plucima... to je tvoja snaga koja te cini stabilnim... I zato me pusti da veceras budem slobodna od sebe...
No comments:
Post a Comment
Note: Only a member of this blog may post a comment.