Stavi pravu stvar na pravo mjesto

Bilo je to nekad davno, u jednoj zemlji koja je odisala svim onim vrlinama... Jedna zemlja koja je bila snažna onoliko koliko su ljudi u njoj bili srećni, onoliko koliko je njen vladar bio pametan... Jedna zemlja za koju sam ja samo čula... Jedna zemlja za kojom se svaki dan otkine po neki uzdah nostalgije iz nečijeg srca... Zemlja u kojoj si mogao biti čovjek ili nečovjek... Dobar ili loš... I tada su se cijenile vrijednosti, tada je moral bio orden na reveru, a sjedilo se na onome na čemu je i određeno (nikako na glavi)... Tada je miran san bio prioritet...

I onda... pokvarila se skala na kojoj su moral i izdaja zamijenili mjesta... Ljudi su postali zaraženi virusom pohlepe, razmnožila se bakterija zlobe... Zemlja je propala, a ljudi ostali da se i dalje bore sa zarazom prošlosti. Sad su neke druge stvari ostale u nasleđe... I ja se pitam kako smo to dozvolili? Gdje je to došlo do izmjene u genetici pa sad ljude dijelimo po imovini, po naciji, po vjeri, po boji očiju, po partijama... Gdje smo to čuli da je krv u mojim venama drugačija od tvoje, da ima drugačijii ukus, miris... Da li ćemo ikad prestati da budemo zavidni, da se oslanjamo na tuđe usluge umjesto na svoje ruke? Da li ćemo ikad početi da cijenimo znanje i rad, trud i ambicije... ili će to ostati neoprostivi grijesi čovječanstva...

Jedna je zemlja tako izbrisana sa karte svijeta... al dok ima ljudi koji je pamte, imaće i vrijednosti koje su se cijenile... Ja je ne pamtim, ali mi je u nasleđe ostalo sve ono što je danas drugima sramota, a to je pomoći i podijeliti ljude samo na dobre i zle... Ostalo mi je u nasleđe da oprostim, da pomognem, da radim i da budem ponosna na to što sam rođena na pepelu jedne vatre koja se nikad ne može ugasiti!