NIje to prvi put da se desi...
Da me u pola noći probudi zvono telefona koji nikad ne gasim (za svaki slučaj) i da ugledam onu fotografiju na ekranu...
Da vidim ime i prezime moje dijagnoze...
I onda krene bol...
Oštrica mača u stomaku, sa zubima...
Javim se, i odmah mi bude jasno...
Nakon razgovora, emotivne lavine s druge strane, i onih riječi koje trijezan nikad ne bi rekao - veza se prekida.
Odjekuje tišina u mojoj sobi...
Ležim u tom prevelikom krevetu i ne mogu da ne pomislim...
Da li je Alkohol novo ime za iskrenost?
Da li je to jedini trenutak kad smiijemo reći šta zaista osjećamo, i da li uopšte treba vjerovati u onu istorijsku "Što trijezan misli pijan govori"?
Šta se to probudi u nama onog trenutka kad alkohol počne da preuzima primat nad venama i kad iz najdublje ladice izvučemo neke osjećaje...
One koje trijezni zaista ne bismo priznali...
Da nekog volimo, mrzimo, da nekog nismo preboljeli, da nam nedostaje...
Gdje se kriju te emocije dok smo "čisti"...?
I meni se to desilo, i tebi sigurno...
Postoje trenuci koji se nikad ne bi desili da nije bilo onog vraga u venama, ali jutro posle i nije baš za pamćenje...
Pamtim zaista neke gadne mamurluke (u sva tri dijela), ožiljak iznad lijeve obrve će sve to potvrditi, i onda nisam sigurna da li je vrijedilo biti Absolute idiot...
Prelistam poslate poruke, pozive... i padnem u nesvijest...
Nikad to ne bih svjesna rekla, prećutala bih, ponijela u najveće dubine moje emotivnosti i zakopala sve te besramne iluzije koje se usuđuju da izrone samo u nekom "stanju".
Da li nam zaista treba "doza" da bi imali hrabrosti priznati i uraditi...?
Sigurno je da će se još koji put pronaći moj broj u biranim pozivima baš u tim noćima kad gitara rastura prostoriju i sjećanja krenu...
Ja sam taj scenario odavno napamet naučila i sve što ću čuti znam da je jedino tad...
I znam da će opet zazvoniti telefon, poziv ili poruka, nije mnogo važno, i znam da će tamo pisati ono što nikad više neću čuti...
A umjesto post skriptuma tebi koji držiš sačuvanu poruku u Drafts ne znajući da li da je pošalješ...
Klikni na Send, rizikuj reći ono što misliš i osjećaš...
Možda je tvoja životna priča baš sakrila svoja stopala u toj rečenici...
Ne čekaj da vodka djeluje, jer možda je Absolute istina već u tvojim venama...
Pusti samo nek poteče...
Subscribe to:
Post Comments (Atom)
-
To se prosto desi tako. Konstrukcije oslabe, negdje se u tebi slomi parče tla na kom si postavio temelje, erozija počne da kola krvot...
-
Bila sam u Lisabonu danas. I osjetila sam se živom, koračajući ulicama Alfame i zavirujući ljudima u prozore i slušajući ritam muzike iz kam...
-
Ovo nije priča kao ostale. Ovo nije post, ni erupcija emocija. Ovo nije tuga, ni bol. Ovo je samo pismo, izrezbareno u tišini, samo kao pods...
Kratko i jasno - bravo!
ReplyDelete