Neke iracionalne pojave zovemo čudima...
Loše stvari pripisujemo karmi...
Čemu ćemo pripisati smrt djevojčice za čije djetinjstvo su se borili njeni roditelji, i cijeli Balkan?
Čemu ćemo pripisati smrt svakog djeteta koje nije imalo sreće da se rodi pod Bil Gejtsovom zvijezdom?
Sudbini, Božjoj volji, vradžbinama... ?
Tijana je izgubila rat... Možda njeno tijelo nije imalo više snage da se bori sa surovošću svijeta...
Možda joj je Gospodin sa oblaka obezbijedio mnogo ljepše mjesto u njegovom okrilju... Zapravo, sigurna sam da jeste...
Bol koja je njenim najbližim ostala nakon njenog odlaska je neopisiva, ali prizajem, imaju lavovsko srce u grudima...
I onda se ja okružim znakovima pitanja... I ne mogu da shvatim tu ljudsku sebičnost, samovolju, sebičnost i glupost...
Ne mogu da shvatim da gospoda dobrostojeći kvazi intelektualci mogu uveče da mirno spavaju znajući da su još prije godinu dana mogli da pomognu malenoj Tijani... Ivani... Mariji... Dejanu... Samiru...
Zar je dječiji život toliko nevažan?
I onda, kad se kao bumerang obije o glavu, pitaju se "Zašto baš meni"?
Onda ne pomaže ni veliki konto na računu, ni uticajni prijatelji... Ne postoji spas, osim molitve Bogu za oproštaj...
Trebalo je da se ugasi jedan život koji je tek bio na početku da bi nešto shvatili?
Da bi naučili da pomažemo...
I opet nismo naučili...
Oglušićemo se o svaku molitvu dječije tuge...
I oni... Koji svoje dane provode u kožnim foteljama, ministri i premijeri, biznismeni, direktori... Svi oni koji mogu da nešto pomijene...samo će se blago nasmijati na ove riječi i okrenuti glavu gledajući Farmu... zamišljajući sebe tamo... Možda i nisu za bolje...
No comments:
Post a Comment
Note: Only a member of this blog may post a comment.