Kukavice srca

Bojiš se, znam...

I ja sam se plašila tamnih noći i zora za koje nisam znala šta nose...

I ja sam nekad bježala od ljudi koji su mu pružali dlanove i dušu

otvarali...

I ja sam se bojala biti nečija ponovo, misleći da tako izdajem sebe...

Da tako prestajem biti svoja...

Odbijali su me svi oni koji su me pokušali u lance vezati,

koji su me željeli kontrolisati, mijenjati...

Vajati od mene svoje ideale...

Odbijali su me svi oni koji su željeli da me posjeduju...

Bojala sam se ponovnih padova... Izdaje...

Lomova duše i cijepanja srca...

Kidanja šavova koje sam tako brižljivo pravila

da bih se sastavila u cjelinu...

Nisam vjerovala ni jednoj istini...

Nisam čula ni jednu laž...

Znam da se plašiš, magare jedno...

Znam da si bježao i ranije...

Da si odlazio od onih koje su te željele mijenjati,

prisvojiti, imati...

Da si okretao leđa pitanjima i pokušajima...

I one su te puštale da odeš misleći da ionako nisi vrijedan...

Da su igre tvoja strategija...

Da nemaš duše, da se svetiš,

da ne umiješ biti ničiji osim samo svoj...

Pustile su te baš kao što su i mene svi puštali da odem...

da okrenem leđa...

Pobjegnem...

Puštali su me jer nisu umjeli da osjete

koliko ima vjetrova u mojim očima...

Koliko želje u kosi...

Puštali su nas da se tražimo u odjeku planina...

I sad kad sam te pronašla,

nemoj misliti da ću tako lako odustati...

Pronašla sam svoj eho u pustinji...

Znam, budalo mala...

Znam da nisi spreman da ponovo vjeruješ...

da misliš da je tvoja sloboda najdragocjenije blago

kojeg se ne želiš odreći...

Znam da misliš da nikog više nećeš voljeti...

nisi siguran ni da si ikad volio cijelim bićem...

Toliko da možeš da izgubiš dah od jednog pogleda...

Izgubiš tlo od jednog osmijeha...

Znam da osjećaš...

Znam da vidiš da nikad ne bih pokušala da ukrotim tvoje divlje

lavove...

Da prisvojim tvoje more nebesko...

Osjetio si da mogu biti sve što si trebao...

I bojiš se toga, znam...

Bojiš se da me pustiš blizu, znam i to...

Vidiš, potpuno te razumijem...

I zato ću biti tu...

Umorna sam od bježanja i traganja za nesavršenim oblicima ljubavi...

Želim se zaustaviti bar na tren da predahnem,

da skinem teret straha sa leđa i možda,

posle toliko godina pokušam vjerovati nekom...

Pokazaću ti da i ti to možeš...

Da i ti to smiješ...

Nećeš ni osjetiti, neće te boljeti...

Obećavam, bar ja ti krila neću slomiti...

Bez njih...

Ti ne bi mogao biti moj vjetar...

Ne bi mogao biti moj mir...