Usamljeni hrast

Znaš ono kad ti bijesne oluje u srcu...

Povrijeđen stotinu puta,

padao i ustajao sa slomljenim kostima,

srcem iščupanim iz grudi,

dušom rastrgnutom od strane svih bijesnih pasa,

rasutoj negdje usput po blatu i kalu...

Usput se sastavljao od svih dijelića koje nađeš...

Mjesto srca kamen, mjesto duše list...

U očima mrak ostane a u kosi divlji vjetrovi biju...

I smiriš svoje oluje divlje,

zatrpaš ih u soli ostaloj od svih presušenih izvora suza,

zakopaš svoje snove, i otkoračaš u nedogled...

U jednom takvom lucidnom trenutku svoje samovolje

digne se prašina sa srca...

Groblje tvoje sreće vaskrsne i mjesec bude pun...

Pogledaš se u ogledalu i tamo vidiš samo rupu u grudima...

Kroz nju vidiš sve svoje padove,

sve svoje strahove...

Rolna crno-bijelog filma tvog života se odmotava

a suze stoje u očima...

Nemaju kuda, umiru tu gdje su rođene...

I u onom trenutku kad se sumanuto okrećeš oko sebe

pokušavajući da spojiš svoje krajeve,

pokušavajući da nađeš samo jedan kamenčić na koji možeš da spustiš

dlan,

gledaš u nebo previsoko...

I shvatiš da si na kraju ipak sve ono čega si se plašio...

Shvatiš da si još samo ti ostao...

Ti, jedan hrast u pustinji svojih snova...

Sa uvelim željama u proljeće...

Onaj jedan jedini...

Taj trenutak, kad shvatiš koliko si sam,

taj trenutak kad u tebi ne ostaje ništa osim bola,

vrištao bi, al glas zarobljen u tebi kao ludak u košulji...

plakao bi al samo barut može da istoči iz zenica...

Vapeći za jednom iskrom...

Tu... Na toj ledini prosutih iluzija

stoji jedna stijena u bol pretvorena...

Niko nema hrabrosti da samo malo zagrebe...

Da vidi je li sve samo to što vidiš...