Sami, svoji, izbjeglice iz besmisla...

ON: Čovjek od 30+, istrgnut iz sivila današnjice... Ni malo nalik na okolinu u kojoj je... sa zvijezdama u očima i nemirom na usnama... sa nestašlukom dječaka svuda po obrazima... Sa svojim ožiljcima na duši, ali koje tako dobro nosi, i tako savršeno prikriva... Samo ponekad mu blijesne oluja iz zenica u nekim noćima dok je drži u naručju... On, koji osjeća strah od pripadanja bojeći se da izgubi slobodu koju je skupo platio... On, koji ima dušu čovjeka, srce dječaka, i tijelo muškarca...

ONA: od paperja oblaka satkana, sa dušom od paučine... Izgubljena u nekim stradanjima, sa srcem željnim ljubavi... ona koja nije smjela zaspati pored njega bojeći se da je svako vece mozda zadnje... Bojeci se da ce ga izgubiti... Njega, koji joj je sručio zvjezdanu prašinu na dlanove...

Njih dvoje, par od nepara... Preplašeni jedno od drugog, istrgnuti iz stvarnosti i predati u bezdane svoje ranjivosti... Jedno uz drugo pripijeni kao da ništa na svijetu ne postoji, kao da nikad nisu pripadali nikom osim zvijezdama... Njih dvoje sklad u nesavršenom svijetu... Osjetila je drhtaje njegove duše, znala je kakvog je čovjeka srela... Otimalo se srce ko divlji ždrebac, bojalo se pripadanja... Njih dvoje - dvije uplašene zvijezde repatice koje sse jure po beskraju snova... 

Znala je da ne smije dozvoliti da ostane bez te droge osmijeha koju je dozirao tačno u kap... Znao je šta treba reći, znao je kada da joj dodirne usnama prevoj na vratu, znao je kada da je nasmije do besvijesti... Znala je i ona kada da ga zagrli... Kad da se pripije uz njegova lea kao pzavice uz snažno stablo tražeći oslonac za svoje krhko tijelo... Znala je da ćuti, da čeka... Prihvatila ga je takvog znajući da je to jedini način da mu pokaže... da shvati... Stalo joj je... Kao što nikad nije...