Drugo parče budale... ili samo prolazna stanica

Proljeće miriše u vazduhu... Mart je već spakovao kofere i odlazi, a April mi miriše na jorgovan i lavandu...
Ovako su nekad počinjali moji pismeni sastavi u školi kad sam još živjela od mašte i vjerovala u Bajke na zrnu graška. A onda sam odrasla.  I evo me sad, u ovom suludom vremenu kad su Bajke postale samo dobri vicevi za malu djecu.

Ali ima nešto bajkovito u svemu...
Ne znam za tebe, ali ja ne vjerujem u slučajnosti. Možda kad se jednom nešto desi, pa hajd - kažem čudo se neko desilo. Al kad počne to da se ponavlja onda se malo počeškam po glavi. Isto tako se desilo kad sam upoznala MrRight-a. Potpuno iznenada, na najglupljem mjestu na svijetu i na najdosadniji način. Na mjestu na kom je vejerovatnije da ćeš ipoznati seksualnog manijaka, lopova, ili nekog drugog bolesnika. I nije mi ličio ni na R od Right. I onda tako, slučajnosti su prestale da budu slučajne.

Juče sam ga srela. Slučajno. Ma jest, da... Ja sam ove godine ispucala svoj bonus za čuda i slučajnosti. Mislim da je sve preko toga zaista previše. Nego, ja sam bila u jednom malom Jugiću (da, takvo auto još postoji i ja nemam kompleks od toga), a on u svojoj mečkici. I još na raskrsnici sam osjetila neki nemir u stomaku, pomislila sam na njega, ne znam čak ni zašto sam se okrenula u tom pravcu, ali eto ga... poznajem ga, znam da je to on i prije nego što se auto približilo da poznam registraciju... I prije nego sam poznala zelene zenice nasmijala sam se... Ljudi koji me znaju mogu samo da zamisle taj kez Mačka Cerekala iz Alise u zemlji čuda... Kratka poruka, kratki odgovor (bilo je jače od mene).

I tako, danas provodim sjajno vrijeme, sunce je, vikend, uživam sa familijom i dolazi čovek koji prodaje knjige, a na koricama piše njegov rodni grad... Prevrnem očima, srce se osmijehne i nastavim da jedem ćevape (koji su uzgred extra). Prolazimo kroz tržni centar, ja i tetka njuškamo neku robicu, okrenem se i iza mene bijela maica sa ogromnom škorpijom na njoj... Moram li reći da je MrRight Škorpija u horoskopu? Pomislim u sebi "Koje gluposti, prestani s tim ćurko mala..."

Ali poput knjige 1000 zašto... a nijedno Zato...
Da li ja to vidim samo ono što podsjeća na njega ili su se neke sile urotile protiv mene da ne mogu da ga izbacim iz misli, da moram konstantno da se pitam? Jel u stvari postoje ikakva znamenja i neki tragovi, sitni znaci koji ti ukazuju na put... Andrićevi znakovi pored puta? Ne znam, ali se pitam...

Postoje li zaista one ucrtane staze sudbine, kad jednostavno ne možeš da pobjegneš od nekih stvari i ljudi ma koliko se trudio?
Vjeruješ li da ne možemo da izbjegnemo ono što mora da se desi?
Ne znam, nisam baš u potpunosti sigurna da je sve to djelo sudbine, ili Onog koji je sastavlja, ali znam da slučajnosti nikad nisu slučajne. Iskreno, voljela bih da okrenem stopala u nekom suprotnom pravcu. Voljela bih da mogu da jednostavno kliknem Delete i da ga iselim iz misli, da mu povećam kiriju u srcu i da ga izbacim napolje sa svojim zaraznim osmmijehom, sa glupiranjem dječaka, da izbacim sve njegove viceve i da dobijem Amneziju, Alchajmer... bar kad je on u pitanju. Bilo je propalih veza ranije, bilo je svega što jedan život nosi (nekad i više od toga). Zbog čega bi ovo sad bilo drugačije? Može jedino da bude gore od svega ranijeg, jer sam slično već preživjela...

Jel zasita moguće da postoji ona fucking druga polovina, drugo parče budale koje te čini kompletnim? Vjeruješ u srodne duše? U sudbinski par? Zvuči smiješno jel da... Malo ironično u krajnjem slučaju... I ono kad ti donesu kafu u lokalu sa keksićima u obliku prvog slova njegovog imena a ti pobjegao od njega na drugi kraj države... Sasvim jedna obična slučajnost... I baš kad u tom trenu najboljem drugu pomeneš njegovo ime, čuješ zvuk na telefonu i pogledaš kad i tamo njegovo ime piše... Velikim slovima... Vicoteka mjeseca kažem ti...

Voljela bih da prefarbam srce u sivu, da prefarbam boju mora i isperem miris soli iz kože, da bacim one bijele pantalone koje toliko volim a u kojim sam prvi put sa njim izašla na prvi sastanak u životu i filmski se poljubila kao Scarlet O'Hara... I voljela bih da mi Hari Poter izbriše sjećanje na klecanje koljena u tom trenutku i svakkom narednom kad mi se vrtilo u glavi samo od mirisa... Voljela bih da mogu da mozgu podvalim hipnozu umjesto kiseonika i da zaboravim, da kažem sebi da je on samo još jedan u nizu žaba i konja i magaraca koji moraju da prođu kroz moj život dok se onaj jebeni princ ne pojavi zbog gužve u saobraćaju. Voljela bih da mi sve te slučajnosti izgledaju baš kao slučajnosti...

Ali, Twilight saga o MrRight nije završena, moram jos otrovnu jabuku da pojedem, na trn da se ubodem, i cipelicu da izgubim, glas zloj vještici da dam, u zvijer da se pretvorim...