Jutra moja

Postoje jutra koja nikad neću moći da opišem

i noći u kojima nikad neću moći snove da odsanjam.

Dok mi dlanovi trnu od tvoje kože,

i usne se razvlače u neograničen osmijeh.

Srce drhti kao uplašeno lane, strepi i

nema svrhe da se krijem iza svoje sante leda

koju kao štit nosim ispred sebe.

Nema svrhe jer svaki put svojim osmijehom me pokosiš,

i mogućnost disanja mi oduzmeš.

Negdje pred zoru je najgore.

Najteže.

Tad, kad se prva svjetlost budi i razliva mojim svijetom,

jedino što mogu da osjetim je miris tvoje kože,

divlji i prepun ludila.

Tvoja leđa išarana mojim noktima

i vrisak koji izbija iz zidova.

Sa prvim drhtajem vjetra ispod prozora

odroni se lavina mojih skrivenih želja,

probude se moji bijeli lavovi i znam.

Ti ćeš biti moje samoubistvo,

moja svjesna doza ludila, moja bol i jedina radost.

Ne želim svaki put prećutati

koliko sam se vezala za tvoje struje

i koliko se bojim da će te vjetrovi odvesti od mene.

Ne želim prećutati koliko sigurnosti osjećam

kad nasloniš glavu na moj dlan,

i kad se u pola noći probudiš, okreneš,

poljubiš u vrat i uz sebe me priviješ

kao da se bojiš da ću nestati do zore.

Ne želim prećutati ni koliko osjećam

da je taj zagrljaj u polusnu jedino mjesto kojem pripadam,

dok se svaki prevoj mog tijela uklapa uz tvoje.

I osjećaj posjedovanja svaki put

kad se kao bršljan uvijem uz tvoja leđa čuvajući ti snove.

Ne mogu zamisliti da u jednom trenutku odeš od mene,

preplela sam svoje želje sa tvojim snovima,

i poslednje atome snage sam uložila u renoviranje ruševina srca

da bih imala čime tebe da volim.

I kad sam odlazila od tebe,

i kad sam tvoje suze ko otrov pila,

i tada sam znala da ćeš biti moje raspeće.

Jedino što još želim je da ostaneš,

da mi dozvoliš da ti pokažem da se nisu svi putevi zatvorili za nama,

da i pored svih ratova konačno imaš nekog

ko moze biti tvoje ludilo i mir.