O srce ludo, ludi sni...

Osvanulo je hladno jutro... Sveže, tačnije, sa mirisom blake kiše... Hmmm vjerovatno će padati kako kaže prognoza... Ovih dana sve teže ustajem na posao, umor me preplavi kao plima. Znam, nisam fizičkiumorna, tijelo  me ne boli, čak mi trening prija, ali... Izbjegavanjem da razmišljam o onom što treba me iscrpljuje. Jer... Bojim se. Bojim se da se sklupčam u ćošak svoje duše i da tamo premotam film na sve trenutke, na sve osjećaje, i da donesem odluku za koju znam da je najbolja za mene... Ne za moje srce, ali za mene da...

Bojim se da će srce da urla da je on MrRight, a razum će da priča da je MrWrong... Konjina bolje reći... Pokušala sam da razumijem njegov strah od vezivanja. Njegov strah od vjerovanja drugim ljudima, ili bolje reći ženama. Šta nas to u stvari plaši da se vežemo za nekog posle pada? I da li je to zaista strah ili samo čuvamo svoje emotivno JA da ne bi opet bilo povrijeđeno, ili pogrešno shvaćeno? MrRight zaista ima strah, od samog sebe... Strah od emocija, od zaljubljenosti. Iskreno, mislim da samo onaj ko nikad nije volio čisto i iskreno i sam onaj ko nikad nije bio voljen može da se boji ljubavi... zajubljenosti... Onog predivnog leta po zvijezdama i stapanja i prelivanja sa drugom osobom... Ja sam uvijek zaljubljena u ljubav...

Pokušala sam da razumijem i strah od gubitka slobode. Nikad nisam pitala, ne zato što me nije interesovalo, već zato što sam mu vjerovala. Dala sam svoju dušu na dlanu iako ne znam odakle mi više. I ja sam jednom prošla korz to... Pa opet drugi put... I ja sam se bojala da će opetneko htjeti da me kontroliše, ispituje, da ću morati da se pravdam, ali onda sam shvatila da je u stvari to samo stvar lične dozvole. Da je to samo stvar samopoštovanja. Ne moraš nikom da govoriš gdje si bio i šta si radio. Ne moraš da se opravdavaš nikom osim ako si kriv pa sebe pokušavaš da opravdaš u sopstvenim očima. Osjećaj krivice ili nešto, jebi ga...

Pokušala sam da razumijem ćutanje i zauzetost zbog poslovnih obaveza. Nisam insistirala, slušala sam i pokušaala da shvatim gdje mu ciri vrijeme u pješčanom satu, kroz koju rupicu nestaje vrijeme za mene. I onda glupi muški otrcani izgovor "Nije dušo da ne mislim na tebe, samo sam jako zauzet"... Nisam progutala tu knedlu, samo sam hladno ispljunula kamen, i opravdala ga. Srce ga je pravdalo. U razmu je bio kriv po svakoj tački optužnice.

I onda, nakon svih silnih pokušaja da razumijem, opet ne ide... I dalje ne razumijem zašto...
Zato jer dozvoliš da te strahovi kontrolišu, da te parališu...
Zato jer misliš da si ranjena zver, kojoj očajnički treba pažnja i neko ko će da ti liže rane...
Zato jer misliš da su sve ruže u stvari samo trnje stvoreno da baš tebi probodu srce...

Nisam ga srela... Znam gdje će ga večeras koraci odvesti, znam koliko će Jack Danielsa da poteče venama, a znam i koliko čaša vode. Znam da će birati cipele, i košulju, znam da će se osjećati slobodno da poželi koju hoće. Da misli da može da ih kupi parfemima, džeparcem, ručkom ili večerom... Da njegova tužna priča izaziva želju kod žene da ga utješi, zagrli, poljubi... Znam da je s tom pričom on žrtva... Kao pauk koji te mami u svoju mrežu... I onda... Ne osjetiš, a već si naviknut, već si upleten u mrežu otrova. Sve ja to znam... Ista relacija Brajer pa Velvet... I osmijeh dječaka... MrRight je na sceni, a grad njegova pozornica.

Još uvijek ne osjećam bol. Još uvijek ne osjećam kraj, iako znam da kod njega nije ni počelo. Još uvijek nisam plakala kao prošli put kad sam sama pokušala otići i spasiti se. Nisam pala na koljena u hladnoj sobi, i nisam srce iskidala, i nisam razmazala maskaru... Ne kao tada. Lakše bih podnijela i suze nego što mi srce kuca i trza se i osjeća i dalje da mu pripada.

Ah, ludo srce...