Negdje sam bulevarom osjetila miris lipe i vratila se na kratko u dane djetinjstva i sjetila se drvoreda u mom gradu... Nostalgija... Odmahnem glavom, trepnem i otjeram sjećanja.
Današnji dan, ni malo poseban, ali svakako dragocjen. Posle fit doručka i kafice sa prijateljem (da,mogu reći da je prijatelj), krećem u današnji zadatak. Osim što mi je trebala neka robica za trening, odlučim se prošetati kroz užasni tržni centar zvani Delta... I nikako mi nije jasno šta rade ljudi tamo? Šetaju kroz 20 butika koji imaju manje-više sličnu odjeću, sjede u lokalima koji su digli cijene do fensi granice, djevojke paradiraju kao na modnoj pisti, djeca trče kroz radnje umjesto kroz park, a vazduh - prepun parfema, znoja, izduvnih gasova, i ko zna još čega... Ne idem tamo osim ako mi je zaista nešto potrebno da kupim, kao danas. I hajd kad sam tu, da bacim pogled na ponudu. Međutim, ono što me dočekalo je drskost, neljubaznost radnica, ali i drskost kupaca. Gdje sam ja to zalutala?
Zar ljudi koji vode sve te radnje nikad nisu učili šta je uslužna dječatnost? Zar nikad nisu znali da je ljubaznost prema potrošaču osnova za dobar biznis...? Koliko nas ne ide u lokale u kojima su konobari drski i bezobrazni, u kojima te ne ispoštuju bez obzira da li si tu sat ili tri? Koliko vas ne ostavi bakšiš konobaru zato što vas nije dočekao kako treba? Ma razumijem, ne radi ti se, imaš problema, nije ti ni do čega, ali posao je posao, kakav god da je, i ima svoje zahtjeve. I ja sam radila, nemoj mislit da sam mamina princeza i da sam jela iz zlatnih tanjira... Nemoj misliti da sam ja nešto drugačija ili bolja od tebe... Ali ako radiš nešto - radi kako treba! Da, znam da je plata mizerna, znam da ništa bolja neće biti ako se smiješ ili ako si drzak, ali ima nešto što novac ne kupuje, a to je da budeš dobar prema nekom, i da možeš mirno da spavaš jer te niko nij eopsovao pri izlazu, niti te ogovarao, niti ti potajno psovao sve žensko što imaš kući...
I tako....
Kupim što mi treba, neke slatke helankice i topić za trčanje i trening, i pobjegnem... Krenem do centra grada po jednu maicu koja mi se dopala, uzmem, platim, i pobjegnem od namrgođene kasirke kojoj su svi krivi što radi subotom.
Šetam i dalje, po malo razgledam ljude, svi su nešto depresivni i namrgođeni, i prekomjerno teški...
Svratim da pogledam neku računarsku opremu, a radnica me gleda kao da sam došla da joj u najmnaju ruku glavu skinem sa ramena, i ne zna ni šta joj tražim...
Izađem, pođem po piletinu... I tamo surprise...
"Dobar dan, izvolite... želite još nešto... hvala puno, doviđenja"... :)
Dečko koji radi u mesari ima više kulture i poštovanja prema kupcima nego 90% nalickanih i naprilitanih radnica u buticima kojima je sve čisto i sjajno... Kasirka se ljubazno nasmiješi... Vraća mi kusur uz osmijeh i ono "Hvala, prijatno"... Inverzija totalna... Zato i volim da kupujem tu...
I hajd, pođem dalje, market... Dragi moji, ne mogu vam opisati kako sam jedva čekala da platim i odem.
I pođem kući lagano, počinje kiša s početka teksta da pada, ne marim za to... Idem i kisnem, i srećna sam zbog toga...
Srećna jer osjećam kišu, jer nisam mrgud...
Srećna jer sam tokom više godina rada na raznim poslovima naučila šta je usluga, šta je kultura, šta znači osmijeh...
Srećna što sam drugačija, što mi nije frka hoće li mi se maskara razmazati dok mi se kiša sliva niz lice...
Srećna sam što volim potpuno drugačije stvari od ljudi koji me okružuju...
Srećna sam što mi je trening sastavni dio dana a ne šetnja po zagušljivim tržnim centrima...
Srećna što mogu da idem ulicom, da se smijem jer me ljudi začuđeno gledaju dok žure da se sklone sa kiše... Jer žure da stignu na nevažna mjesta...
Ne znam, ja sam potpuno čudan lik ponekad. Zapravo, nisam uvijek bila takva, i ja sam sebe gradila.. Gradili su me moji promašaji, moji uspjesi... Gradli su me ljudi koji su prošli kroz moj život, i oni koji su tu ostali. Gradile su me veze, i ljubavi, suze i svađe, sitne radosti... I zato danas umijem da propustim nekog u redu za čekanje u marketu, umijem da stanem i pomilujem psa bez brige da li ću isprljati ruke, umijem da idem na trčanje bez šminke i kompleksa...
Jer neko samo pokisne, a neko osjeti kišu...
No comments:
Post a Comment
Note: Only a member of this blog may post a comment.