Al vidiš, neko to odgore vidi sve, povlači te konce, igra se....

NAPOMENA: Ovaj tekst posvećujem onima koji su izgubili najvažnije, jer biti sam ne znači biti slab, već koliko si jak... 

Kad izgubiš drage ljude, bitne ljude iz svog života... Da li tad možeš reći za sebe da si sam? Da nemaš ništa? Kako se nositi sa bolom, sa nostalgijom, sa tim mučnim osjećajem da je život stao... Gdje naći izvor snage, volju i želju da nastaviš dalje u toj besvijesti...? Prekriti lice maskama svakodnevnice, a uveče, kad ostaneš go utapaš li se u svom bolu, jadu i suzama... Uspavljuješ li sebe jecajima...?

Oni najvažniji u mom životu su još uvijek tu... ali postoji toliko njih koje sam izgubila. Na ovaj ili onaj način. Bila sam sama, bila sam usamljena, bila sam ostavljena a i ja sam ostavljala. Zaboravljala... Padala i ustajala... I naučila... Naučila sam da ti nije najteže prihvatiti činjenicu da nekog više nema u tvom životu... Oni koje volimo nikad ne umiru, oni su uvijek živi u nama i kroz nas... Oni koji su otišli iz našeg života ostavili su tragove i sjećanja, ostavili su nas bogatijim za jedno iskustvo, za jedno sjećanje... Lako je raditi svakodnevne stvari, smijati se uprkos bolu... Najteže - izboriti se sa sobom... Pobijediti sebe u trenucima osame, pobijediti svoje sopstvene demone koji će uvijek prijetiti da te progutaju pred spavanje... Možeš izbjegavati da se boriš s njima, ali ta bitka te uvijek čeka, svako veče pred spavanje ti objavljuju novi rat... I ti imaš samo jedan izbor....

Izaći na bojno polje, boriti se svim svojim željama, ili se povlačiti svako veče i puštati bujicu suza preko tijela, spavati na vodenom krevetu u sopstvenim suzama. Teško je... Najteže... Znam... Možda će neko reći da ne znam osjećaj, ali nemoj suditi o meni jer nisi išao mojim stazama, nisi bio u mojim cipelama. Ne boli te sazanje da tog nekog važnog nema, jer je uvijek duboko urezan u tebi, živi kroz tebe i tvoja djela. Ne boli te ni bol... Boli te činjenica da si izgubio oslonac, da si izgubio nekog uz koga si bio jak... Pretoči tu bol u svoju snagu, izdigni se iznad sebe. Nije lako, niko nije ni rekao da će biti lako. Niko nije rekao da ćeš tu bitku dobiti za jedan dan.... jednu noć...

I još nešto... Sam si onoliko koliko dozvoliš ljudima da budu uz tebe. Sam si onoliko koliko želiš. Postoje ljudi koji imaju sve na svijetu, a tako su prokleto sami da nemaju sa kim podijeliti ni vic... Znam da je preteško izgubiti onog nekog bitnog, ali u znak sjećanja izgradi sebe onim što si naučio/la uz njega/nju... Izgradi svoju snagu i svoju veličinu od svih onih srećnih trenutaka, i učini ono što nisi imao/la prilke dok je taj neko bio uz tebe... I tako mnogi nastavljaju da budu uz tebe, da budu tu, kroz tvoja djela... Roditelji tako nastavljaju da žive kroz svoju djecu, ponosni na to kakve su ljude stvorili, ponosni na to što su uspjeli... 

Kad razmišljaš o svom bolu uvijek se sjeti da postoji i gora vrsta, da postoje oni koji žive u ratovima, u strahovima, u prašini i blatu, dok granate sijevaju oko njihovih glava... Uvijek se sjeti da postoje uništena djetinjstva, da postoje zemljotresi koji cijeli grad odnesu sa sobom... Sjeti se da je tvoja snaga u sposobnosti da pobijediš strah i bol... Jer život je tek pred tobom, toliko toga lijepog i neproživljenog, tamo negdje tvoja djeca čekaju da se rode, i uprkos bolu koji nikad možda neće potpuno proći, bićeš srećan opet...

Ne brini, kad isplivaš iz rijeke koja te kida kao najoštrije sječivo, vidjećeš da su neki drugi ljudi bili tu čekajući te da završiš najveću bitku svog života... Vidjećeš da možeš i na krov svijeta da poletiš svojim krilima... Samo nikad ne odustaj... Samo se nikad ne predaj...