Srećan ti rođendan zlatokosi dođošu....

Bas negdje prije 10 godina sam je upoznala. Malu mršavicu plave kose i najšireg osmijeha koji sam ikada vidjela. Ali onog toplog, iskrenog... Onog kojeg nikad više nisam srela. Ona je bila moje zlatno, bila je moj oslonac u preteskim danima... Bila je moj osmijeh koji nikad ne mogu zaboraviti.

Znale smo sve, znale smo više nego što je trbalo riječima reći. Njena želja i volja za životom, i njena duša su mi davale snagu... Ona, moje Jare... Da, smiješno kako smo zvale jedna drugu, a i to je sasvim slučajno bilo. Ali nama je ostalo slatko i jedinstveno, onako kakvo je naše prijateljstvo bilo... Ona je znala moje strahove, moje komplekse, moje ljutnje i moje ljubavi... Znala sam i ja, i nikad nikom nisam rekla sva ona šaputanja koja smo dijelile. Bila je moje sve u tuđem gradu.

Al život je takav, mnoge stvari ne mogu da budu onakve kakve želimo, trnovit je to put, ali na neko trnje se navikneš, naučiš hodati po njemu... Ja sam se vratila mom gradu, ona je ostala. Naravno, takve prijatelje nikad ne možeš da ostaviš, nikad da zaboraviš, čak i da tunel kroz okean prokopaš i negdje u Kinu izađeš... Svaki susret je bio naš, uvijek prekratak, i uvijek nasmijan.

Danas, opet živimo u istom gradu ali se ne viđamo često, ne onoliko koliko bi željele. Tako je s obavezama u životu, nameću ti neka svoja pravila. Ona je danas mama dvoje predivne djece, predivna žena i i dalje je moje Jare sa najširim osmijehom na svijetu. Ona danas slavi rođendan, i umjesto poklona ja joj poklanjam ovaj tekst... Da zna da, ma gdje bila, ma kojim morem plovila, ona će uvijek biti moje Jare, uvijek će imati posebno mjesto u mom životu zbog svih trenutaka kad sam plakala sa njom i smijala se sa njom... I uvijek ću je voljeti kao da je od mog srca parče...

Srećan rođendan :)