Ja nisam luzer, ne naprotiv...

I ponovo neki novi početak... Stare navike, novi stil, malo drugog ritma. Ono vrijeme samo za tebe, samo kad si svoj... Kad imaš svoj mir u kom možeš da vježbaš ustajanje, disanje i plakanje. Kad se ne stidiš suza i bola i psovke... Kad skupljaš hrabrost da pustiš neke nove ljude u svoj svijet uz dozu rizika i straha da će te povrijediti, ali moraš da učiš da vjeeruješ... Jer šta bih ja bila kad ne bih vjerovala u dobro u ljudima...?

Ne želim da budem samo klovn i zabavljač na pozornici života od trošnih daski... da budem samo žongler sa hiljadu maski u kolekciji... "Eh, danas ćemo ovu sa širokim osmijehom... a sutra možda ovu sa malo sarkazma..." Ne želim da budem učesnik u maskenbalu ovog grada gdje se maske ne kupuju, već se rađaš sa njima... Od malih nogu te uče da ne pokazuješ emocije, da ne pokazuješ strah, da je sramota za muškarca da voli, da je sramota za ženu da plače... Ne želim biti ni publika u toj predstavi.

Ja svoje predstave pravim sma... One su stvarne, bez vještačke glume i lažnih suza... Svoje srce nosim na dlanu, široko otvoreno, jer ne želim više da ga krijem u sopstvenom mraku, iz straha da će ga neko opet pregaziti, slomiti... Jako je to srce, izdržaće znam... Nosim ga sa vjerom u sebi da postoje oni koji nisu rođeni ljudožderi da ga na živo kidaju... Nosim ga na dlanu sa vjerom da u svima postoji čovjek... Ali ne, nisam naivna ni glupa... Školovali su me mnogo gori od tebe...

Znam ja kao je nositi sve te kostime na periferiji i glumiti sporedne uloge, kriti se iza zavese, i šepuriti se gradom... I znam da posle nekog vremena i sam postaneš dim, maska, samo sopstvena iluzija... I znam da zaboraviš da osjećaš, da ne prepoznaješ sreću, ni radost, ni ljubav, ni tugu... Suze su ti nepoznata stvar, ali ne brini od njih se ne umire. one ne pokazuju da si slab, već naprotiv da si toliko jak da se ne bojiš sebe i svojih osjećanja. Da si zreo i da si čovjek...

Znaš, ja ne pristajem više na smijeh pun suza, na smijeh radi onih lažnih ljudi koji bi uživali u tvom bolu... Ne...! Jer nema ništa draže od sopstvene slobode srca da se smiješ kad to ti želiš, i da plačeš ako ti se plače... Samo kad budeš bio spreman da svoje srce izložiš i pokažeš ono što osjećaš moći ćeš da kažeš da si slobodan, da si oslobođen stega i okova društva današnjice... Ne plaši se bola, on je znak da osjećaš, da si živ... Ne plaši se ni suza, one ti peru prašinu da duše... Ne plaši se svog srca, jer ono je odraz tebe... A duštveni kompleksi u koje se tako očajnički želiš uklopiti... Pa, ja ih ne primjećujem, jer u gužvi uvijek vidiš one koji se izdvajaju... Koji se ne uklapaju... To su ljudi kao ja... Takav možeš biti i ti...