...i naprosto se tuga desi, jer naprosto si tu gde jesi i naprosto je trista cuda sad izmedju nas...

Sretneš se na granici sna... Namjerno, slučajno... MrRight, posle toliko vremena. Za istim stolom... Borba pogleda... Ne znam zašto, ali bilo mi je drago vidjeti čovjeka koji je odlomio parčence mog sna i ponio ga sa sobom. Iste sanjive oči prepune zvijezda i zdenci beskrajne toplote, isti šarmerski osmijeh... Ja imuna na vazduh. Na virus emocija koji se pronio u etar. Imuna na sreću koja je zaspala.

Na tren samo se vratila sjećanja na mjesece obojene u more, na snove koje sam mislila da umijem zadržati, ali pijesak uvijek iscuri kroz prste ma koliko da ga čuvaš. Ne mogu da budem zlobna i da ga mrzim jer nije umio da bude srećan, jer ni svih ovih mjeseci nije srećan. Zbog paralisanih emocija kojih se boji, jer još uvijek nije spoznao sebe. Ja, sa druge strane, ja sam otkrila šta želim od života, ja sam obojila svoj svijet u okean zelenih želja... Ja znam ko sam, po prvi put u životu, i prvi put snažno vjerujem u sebe, u svoje snove i želje... Borim se za njih. A on, on ni sam ne zna čega se boji.

Vazduh je mirisao na parfem i sjetu. U očima se vidjela tuga, on nije ni bio svjestan da ja primjećujem sve, pa čak i način kako udiše. Meni je on uvijek drag prijatelj, bez obzira na sve, jer ja ne umijem da mrzim. Ali umijem da praštam. I to od srca. Zaista, kako možeš da mrziš nekog sa kim si dijelio jutra, i smijeh? Kako možeš da se probudiš, znajući da mrziš nekog ko je bio dio tvojih sumraka? I mržnja je osjećanje... I mržnja je emocija. Šta to onda govori o tebi? 

Znaš ono kad je nos uz nos i udišeš izdisaje, i kad sav treperiš od ludila, a znaš da ne smiješ ni milimetar da se pomjeriš naprijed... Taj mali tren kojim govoriš sve, a ćutiš do neba. Ne, MrRight je ipak moja lijepa uspomena, i sjetni osmijeh na licu, jer znam šta smo mogli biti, znam koliko je on mogao da se samo manje plašio sopstvenog srca. Ako zna kako njegovo srce izgleda... Ta priča, će ostati nedovršena i neispričana. Sad mogu bez drhtaja da sjedim sa njim, i pričam o svemu... Iako oči pričaju nešto drugo, iako znam da se uzdržava da ne popusti, da ne zaluta opet poljem divljih makova... Znam da se kaje. Znam da se pita... Ja mu svejedno želim sreću. Jer ne bih mogla biti ja, ako bi bilo drugačije.