Kažu mi da imam tople oči i osmijeh djeteta. Smijem se srcem, onako cijelim usnama... I glasno... Oduvijek je moj smijeh bio najglasnija muzika...
Ponekad ličim na dijete. Ostalo je toliko toga dječijeg u meni, neodraslog, minijaturnog... Neće musavica da odraste.
O sebi ne pričam, o onom što sam prošla. To zna mali broj ljudi, a ni oni ne znaju baš sve. To je lična agenda.
Ne znam mnoge stvari u životu kako izgledaju, kako mirišu, zvuče... Ali znam ukus laži.
Znam i te kako dobro.
Možda zbog mog naivnog dječijeg lica, ili sanjalačke prirode... Oduzeto mi je najljepše vrijeme zbog laži. Neka propala ljubav zbog istog. Prijateljstva srušena...
Neću reći da je bilo lako, nije. Nema toga što može da boli kao što je saznanje da te neko laže, neko koga znaš cijeli život, pola života, ili dva dana. Nema toga što može da nadomijesti istinu...
Istina - to je sloboda srca!
Ja i dalje vjerujem ljudima. Vjerujem u ljude. U ljubav. Vjerujem da ima iskrenih bar djelimično kao što sam ja. Vjerujem da ima onih koji su sposobni da vole van četiri zida. Vjerujem da ima tamo negdje neko čiji je dlan stvoren za mene. Ako i nema, pa šta da se radi... A šta tjera ljude u laž? Nesigurnost u sebe? Nesigurnost u svoje emocije? Ljubomora? Zavist? Đavo? Dobro, hajde, okriviću ovo zadnje...
Laž - mnogo zajebana stvar. Mač sa tri oštrice. Bumerang koji će se uvijek vratiti i tresnuti te pravo u glavu. Znam. Nisam ni ja bez grijeha. Znam kako je slagati, i znam kako je to nositi na savjesti i - ja ipak volim mirno da spavam. Svoje sam priznala, kaznu odlsužila i sa te droge se skinula. I nikad više. Ali toliko je zavisnika oko mene, toliko je onih koji mi pokušavaju servirati taj slatki okus otrova... I da sam još samo za nijansu djetinjastija možda bih i progutala. Već odavno me ne mogu slagati. Na njihovu žalost.
Iskren dok se ne dokaže suprotno. I baš uvijek nekako meni pred očima zasija hiljadu zvijezda istine, optužnicu srce digne istog trena, i uvijek ista reakcija. Još nisam naučila da ne zaboli taj rez preko srca, trenutna paraliza i nedostatak kiseonika. Svaki put isto... Ali, udahnem silom, prelijepim flaster preko reza, nasmijem se malo sebi malo izdaji, i nastavim dalje sa svojim djetetom da se radujem lijepim stvarima. Odahnem jer znam da jedino mogu vjerovati sebi i već dokazanim ljudima, nebu i mojim psima.
Odahnem jer znam da će istina uvijek naći put do mene, do mojih zenica. I zato se nemoj čuditi ako ti nekad, jednom okrenem leđa, ili osjetiš Sibir među mojim riječima. Ti možda nećeš ni znati da je tvoja laž otkrivena. Ja neću galamiti ni histerisati, niti ću te optužiti. Jer moje srce te već ampturialo i na prognantvo osudilo.
No comments:
Post a Comment
Note: Only a member of this blog may post a comment.