Ja pričam uzdasima, i grlim usnama

Kaže da mu nedostajem. Uzdahnuh. To je bilo mnogo jednostavnije nego priznati. Lakše nego reći "I ti meni". Ostale su riječi da lebde u vazduhu. Nije da nisam željela da priznam. Nije da ne mislim na Njega. Nedostaje mi. U ovim mračnim vremenima kad se za vazduh jedva borim. Možda nije pravo vrijeme da mi nedostaje. Nije da nisam htjela da kažem. Ostale su mi riječi na usnama, neizgovorene. Izgovorila sam ih kasnije, kad sam prekinula vezu. Izgovarala sam ih cijeli dan pokušavajući da mu ih napišem, onako nehajno, kao usput. Glas me izdao. Izdao me kad sam čula Njegove riječi "Nedostaješ mi". Krcnulo je nešto, negdje, u mojim bezbrojnim arhitekturama.

Rekla sam mu kad je tišina utihnula. Kad je ostao eho da odzvanja u meni jer već odavno i sama sebi nedostajem.

Rekla sam mu da sam srećna što su mi se putevi ponovo ukrstili sa Njim, posle beskrajno dugo godina, posle cijelog jednog života odsustva.

Rekla sam mu da mi je drag, uvijek je i bio, možda je čak jedan od rijetkih koji nije bio gad prema meni i koji me nije tretirao kao fizičko biće. Naprotiv. Sa Njim sam se uvijek smijala, iako je to trajalo kraće od uzdaha. Smijem se i sad.

Rekla sam mu i da mi je Njegov zagrljaj prijao. Kao lijana oko starog oronulog drveta. Loš je mjesec, loš za mene. Pola me nema, pola su me pojeli termiti užasa. Rasturili me okolo poput mahovne a ipak sam osmijeh uspjela da sačuvam.

On ne zna ništa o mojim slabostima. On ne zna ništa o mojim sputanim demonima, i zatvorenim aždajama. Bolje je tako. Ne bi ga uplašile, prošao je i on svoje krugove pakla. Možda ne bih umjela da mu objasnim, možda ne bi razumio, možda bi rekao da sam preosjetljiva, da previše lično doživljavam ljude i srca, i ne bi pogriješio. Jer takva sam. Previše otvorena za ovaj sumanuti svijet i sa previše srca za ove mračne ljude.

Rekla sam mu da je ovih dana njegova poruka za dobro jutro jedina svjetlost u mojim noćnim morama. On i moje crnobijelo mače. Njih dvoje su mi jedine zvijezde na nebu osutom uzdasima. Ne vezujem se lako, ne puštam nikog više blizu srca, niti znam gdje sam srce sakrila. Umorila sam se od traženja, i tako sam lako skliznula u zaborav. Prepustila se rutini dana, ljepoti noći, stranicama knjiga i sopstvenim padalicama. Zaboravila sam na ljubav. Na radost. Na ono kad ti neko nedostaje.

Želim konačno biti slaba. On ima taj zagrljaj u kom bih mogla da se raspadnem, da budem samo ja, samo obična žena. Ima zagrljaj, možda ima i srce jače od mog. Možda je vuk u jagnjećoj koži, možda će mi srce rastrgnuti poput čopora izgladnjelih bijesnih pasa, možda će znati da me usreći, da me nasmije... Možda bude, možda ne. Ali nedostaje mi. Onoliko koliko sam u stanju da osjetim.

Evo rekla sam mu.

Kad odlučiš da budeš živ

Nije da vjerujem u bajke i čuda. Možda malo u ljude. Malo više u sebe. U ljubav najviše. Ma koliko puta se okliznula i pala i dalje vjerujem. I dalje mislim da je život beskrajna igra i da treba vjerovati životinjskoj strani srca. Podvukla sam liniju, citron žutu, vrišteću. Nova godina, novi početak, valjda je sve novo. Samo stara ja. Starija, ali da li i pametnija?

Odbrojavanje je počelo. Jelka je okićena, odluke zapisane ili bar zamišljene. Život usporen. Srce stalo, bar moje jeste. Smijem li pomisliti na novi početak? Na prethodno veče? Smijem li misliti da je to možda nešto značilo? Ne vjerujem u bajke, ali vjerujem u sebe. I već danima sam na svom životnom kantaru, mjerim i vagam ovu proteklu godinu. A bila je... Rekla bih surova, sa primjesom osmijeha.

A obilježilo je mnogo toga:

Napustio nas je Kemal Monteno. Tih dana su se samo puštale njegove pjesme, čitalo se o njemu, a danas ga se niko više ne sjeća. Danas Su svi zaboravili svoja djetinjstva, svoja odrastanja i sebe.

In Memoriam 

Deseto nebo i ta mala knjižica u koju je stalo pola mene. Postoje neke stvari koje se nikad ne mogu opisati dovoljno, koje jednostavno moraš da osjetiš. Znam da nikad neću zaboraviti taj trenutak kad sam prvi put uzela u ruke svoju prvu knjigu, i koliko sam bila ponosna i srećna. Ne mogu zaboraviti ni ljude sa kojima sam podijelila tu radost, poglede i osmijehe. Ni srce u grudima koje je skakalo kako drogirano. Ne mogu zaboraviti promociju u Podgorici, a još manje u Pljevljima. Možda svom gradu nisam ponos, ali svojim prijateljima sigurno jesam.

U saobraćajnim nesrećama poginuli su Nikola Mitrović, moj kolega sa fakulteta, i Jelena Petrović, moja drugarica iz školske klupe. Ostala sam siromašnija za dva čovjeka, za dva divna srca.

Ne mogu reći da nije bio prisutan u mom životu. MrRight je uvijek tu, pa čak i kad nismo razgovarali, pa čak i kad se nismo sretali, kad sam izbjegavala da ga pogledam, kad sam ćutala i gutala nostalgiju. Uvijek je tu. I još uvijek je možda jedno od najvećih nedostajanja mog života. Smijem li reći da je naša priča završena? Smijem li reći da mi više neće nedostajati i da neću pisati o njemu? Smijem li ispuniti obećanje? Ne znam,

Znam da neću zaboraviti osjećaj koji su Pljevljaci izazvali u meni kad su se ujedinili svi do jednog da se pomogne skupiti novac za liječenje našeg sugrađanina. Pljevlja su poznata po svojoj jedinstvenosti, i po dobroti građana, ali smo ovaj put nadmašili sami sebe, i možda nikad kao tada nismo disali kao jedno. Možda nikad više nećemo biti tako vezani, ali smo sigurno dobili najveću bitku. I zato sam ponosna kad kažem da sam rođena u Pljevljima. To su korijeni. To je ličnost.

Ali isto tako osjećaj koji se rodio kad je Aylanova slika osvanula na medijima je nešto što ne mogu zaboraviti. Taj surovi rat u kom je toliko djece poginulo, gdje je toliko života otrgnuto i spaljeno, taj surovi rat u kom samo pojedinci profitiraju... Jedna od najtužnijih uspomena ove godine.

Ono što je bilo ljepša strana je deifnitivno dopisništvo za Adria daily. Možda nije luksuz i možda nisam popularna ali znam da je to jedna od daski na pozornici života po kojima svi gazimo. Na neku propadneš, na neku odskočiš.

Bilo je razočarenja, bilo je muvanja, bilo je katastrofalnih pokušaja romantike, bilo je početaka i krajeva. Neki ljudi za koje sam mislila da su izgubljeni za mene su ponovo tu, možda sudbina ima neki novi plan za mene. NekoMoj je ušetao, i možda prije šest godina nismo umjeli da trajemo, možda nećemo ni sad ali trenutno, kad se mnogo toga srušilo oko mene, priznaću da je sinoć zasijao kroz moje mrakove. Bilo je zaista lijepo pričati sa nekim potpuno prirodno, posle svih izvještačenih razgovora i maskiranih uloga.

I tako. Ne mogu se pohvaliti predivnim ljetovanjima, ludim provodima, putovanjima u središte zemlje, ali mogu reći da su moji jednodnevni izleti bili sjajni, da su moji prijatelji bili moja svjetlost u ovim sumornim vremenima. Kraj godine je bio možda najteži. Donijeti najtežu odluku u životu. I živjeti sa tim. Nije lako. Nije jednostavno. Ali imam dva izbora - da potonem u svojim emocijama, prepustim se bolu i depresiji i izgubim ovo što sam stvorilao od sebe, ili da dišem, da se borim, da nastavim da gazim naprijed i možda nekad oprostim sebi, i možda nekad uspijem da prebolim.

Sjutra u moj život ulazi neko novi, mala čupavica na 4 šape. Možda to bude neko novo prijateljstvo. Možda bude neka nova ljubav.

Ove godine sam naučila ono o čemu nikad nismo pričali u školi. Svijet se boji drugačijih ljudi. Boje se kad ne obraćaš pažnju na njih, kad se ne uklapaš u njihove nametnute standarde, kad si svoj. Svijet je preplašen i razumijem ja to. Kad sam bila klinka slušala sam samo šta mama kaže. Kad sam bila tinejdžerka željela sam se uklopiti u društvo i slušala sam samo šta društvo kaže. Danas, znam da treba da slušam samo svoje srce. Prijatelja je jako malo, i moje vrijeme je dragocjeno, Zašto bi ga trošila na lažne ljude, na izvještačene osmijehe, na pogrešne muškarce? Ne želim. Imam pravo da kreiram svoj život onako kako želim, i to je samo moja stvar.

Naučila sam da svijet ne možeš promijeniti nikakvom čarolijom, ali možeš promijeniti sebe. Možeš da naučiš da cijeniš sve što imaš jer na kraju, oko tvoje glave ne lete borbeni avioni, i ne padaju granate, nemaš srušeno djetinjstvo i ukradenu mladest. Možeš da se odrekneš stvari koje ti nisu potrebne i da podijeliš to svoje srce i drugima. Možeš promijeniti svijet jedino ako mijenjaš sebe.

Neke nove odluke za novi početak? Pa svaki dan je novi početak. Nova godina je samo još jedna šansa. Da, imam ciljeve - biti bolja nego što sam,biti veći čovjek, pomagati koliko god budem mogla, objaviti još jednu zbirku poezije, posvetiti se malo više pisanju, trenirati snažnije i jače, eliminisati što je ostalo od loše ishrane, i tako... Sve su to neke sitnice, sve su to malecne odluke. Možda zaljubiti se? Tu mogućnost nisam nikad odbacila. Jer ipak, u ljubav bezuslovno vjerujem.

Biti bogatiji za cijeli jedan život ili siromašan za jedno srce

Kad se najteže odluke donose u životu kako ostaneš normalan? Kako ostaneš siguran da si odlučio ispravno? Kako srce sačuvaš?

Jer dovoljan je trenutak da ti se svijet okrene, da se sve promijeni, da život dobije krila i da oblaci zanijeme. Dovoljan je tren. I od tog trena zavisi sve ostalo. Hoćeš li disati, hoćeš li sa srcem koračati, hoćeš li biti svoj? Hoćeš li moći da se pogledao u ogledalo i kažeš da si učinio pravu stvar?

Nisam sigurna u sve odluke koej sam donosila. Mnoge nisu bile ispravne, vođene srcem i emocijama, uvijek sam vjerovala da je bolje da se kajem što jesam nego što nisam. Sve do danas. Danas kad moram da presudim. Da odlučim. Znala sam da ova godina nije završila sa mnom. Znala sam da čuva u džepu nekog keca za mene. Disati i boriti se, ili srce izvaditi iz grudi i svjesno ga zapaliti? Koje od ta dva? Šta odabrati? Igrati se trnjem i ne ogrebati se. Koračati bos po staklu i ne proliti sopstvenu krv. Progutati užareno staklo i ne spaliti sve što si osjećao? I možeš li živjeti posle odluke da svjesno udariš žig na dušu, raskomadaš je i budeš jak?

Ne znam. Nadam se da neko tamo zna. Nadam se da neko ima ko je ostao živ bez srca, ko je mogao biti isti posle toga. Ko je mogao ponovo se nasmijati životu i reći da je sve u redu. Kako može biti u redu kad iz sebe izvadiš sve što te čovjekom čini? Kako možeš biti normalan kad sve svoje želje u jednom potezu u zdenac bacaš? Moraš. Jer kako bi drugačije? Postoji li rešenje? Možeš li biti sam pred streljačkim vodom i pustiti da te zaspu rafali? Bez ruke u ruci?

Da, realno, svaki problem ima rešenje, sve ima svoje zašto i zato, ali sad jednostavno ne vjerujem u to. Danas ne vjerujem ni u sebe. Danas bih ostala kod kuće u toplom krevetu, i bila bih ljuta na svijet, bila bih ljuta na sebe, bila bih sretna jer je danas najvažniji dan, ali... Biti sopstveni dželat nije baš najsjajnija uloga. Da svoju krv prolijem i svoju krv popijem, u suzama se ugušim i srce da zauvijek sahranim. Danas sam mračna, danas nisam optimista. Danas nisam ja.

Samo dobre godine se broje

Tražim onako neki dobar cover za stranicu, listam slike zime, Sneška Bijelića, slike novogodišnjih jelki i zimskih praznika i uhvati me neka nostalgija u grudima za svim propuštenim praznicima, novim godinama, proslavama, druženjima. Ujede me tuga nekako ljutito, pomalo osorno. Ja sam oduvijek bila maštaroš. I ostalo je toliko neostavrenih želja u meni. Možda ih nekad ostvarim, možda nekad budem potpuna. Možda nekad sastavim ovo okrnjeno srce na mjestima gdje dijelovi slagalice nikad ne mogu biti pronađeni, zauvijek spaljeni u djetinjstvu, surovo otrgnuti od mojih dječijh dana.

Ne pamtim Nove godine. Porodične. Sa okićenom jelkom i dekoracijama, i poklonima ispod nje. Imam neke fotografije koje svedoče o tome da sam je nekad imala, ali moje sjećanje je prazno. Kao da se to sa slika nikad nije dogodilo. Voljela bih da jeste. Možda bih imala drugačiju sliku o praznicima. Možda sam zato cijelog života bila Grinč i mrzila ideju o proslavama i euforijama za praznike. Možda zato jer se nikad nisam poljubila u ponoć. Filmski. Znam, koliko god moje more emocija bilo puno, prazne su školjke u njemu. Kako mogu pisati o ljepoti ljubavi kad je sama nisam doživjela u punom sjaju?

Moje su ljubavi uvijek bile drugačije. Rijetko nasmijane. Nikad se nisam držala za ruke sa nekim ko je stvarno moj, niti sam se glupirala blevarima, ni planirala ljetovanja i praznike. Moje su Nove godine bile uvijek naglo prekinute, zalivene ironijom, tuđom ljubomorom, nedostajanjem. Nisu čak bile ni pijane da ih zaboravim. Svaka se previše urezala u meni da bih mogla reći da sam praznični nastrojena u ovim decembarskim danima.

Ono što sam u neprestanoj borbi uspjela da razumijem jeste da ma koliko loša iskustva bila ne treba im dozvoliti da prevladaju. Ne treba im dozvoliti da te obilježe i oblikuju po svojim htjenjima. Život je uvijek u tvojim rukama. Zato sam prošle godine kupila jelku. I okitila stan. I kupila poklone svima u porodici, zapakovala ih u paketiće i odnijela. Zato sam odlučila da obrišem stare godine, da zaboravim ono što nisam imala i da kreiram godine u kojima ću raditi sve ono što me čini srećnom bez obzira na ljubav. Zato i ove godine jedva čekam da je izvučem i ponovo ukrasim, da ukrasim stan, da napravim moje kolačiće sa cimetom. Možda opet moj čarobni poljubac bude na čekanju ali sigurna sam da ću praznike dočekati sa ljudima koje volim.

Ne određuju nas uspomene, one nas samo usmjeravaju ka pravim izborima. One nas uče kako da budemo srećniji. Prestati gledati kakve su godine bile, i krojiti planove kakve trebaju da budu. Onakve kakve ih ti želiš. Nekad, upotpuniću moje okrnjene uspomene, neću ih skrivati kao šolje od porcelana koje je vrijeme po malo gricnulo na ivicama. Jednom, moje želje će biti ostvarene. Moje more će biti okean. Jednom...

Hiljadu tvojih lica

Htjela bih da ti napišem najljepšu pjesmu, da okitim sve tvoje ulice na ovaj dan, da vrištim od smijeha, da te pamtim, da utonem u sve tajne staze koje tako dobro znam. Htjela bih da se radujem jer još zime nisu ušetale svečano u tvoje šume, još uvijek se poneki leptir provuče tvojim selima i još uvijek mirišeš na jorgovan i lipu, na dušu i ljude.

Položiće se vijenci na Stražici, pročitaće se unaprijed spremljeni govori, vještački napisani, i pamtiće samo neki, preživjeli zašto se slavi današnji dan. To gdje svi oni vide samo mermer, ja vidim krv i čujem vrisku, i osjećam hrabrost jer su tu pali svi oni koji su se borili za mene, za tebe, za naše danas. Borili su se za budućnost. Da li bi se borili da su znali kako će Pljevlja ostati sama i pusta, kako će magla biti najveći saveznik? Da li bi se borili da su znali da će biti toliko mržnje i sujete među ljudima? Da li bi se borili za oslobođenje?

Nije baš neko vrijeme, nije baš neka budućnost, ali i dalje su to moja Pljevlja. I dalje su to moji ljudi. I ja sam njihova. Ma gdje bila. I ponosna sam. Onako baš istinski ponosna na sve što je taj grad iznjedrio jer nema tog kutka svijeta gdje neko od nas nije stigao. Nema pjesme bez nas. Nema suza bez nas. Nema prijatelja nigdje kao što su naši. Možda pričaju viceve o nama ali smo mi neodvojivi dio slagalice. Nigdje se ne osjeća toliko razdor među ljudima, a opet ogromna bliskost nego što je to među nama. Mi smo spremni da o nekom ispričamo sve najgore, a opet  - tu smo kad treba da se pomogne, svi trčimo, svi sebe dajemo. Mi smo takvi. Mi smo Pljevljaci.

Ja pamtim Pljevlja iz nekih srećnijih vremena. I takva će mi uvijek nedostajati. Uvijek ću u sebi nositi pljevaljsku zimu, jorgovan i majeve, rijeku i virove. Uvijek ću pamtiti nebo sa vidikovca, i vodu sa izvora. To je neizbrisivi dio mene. Pamtiću i pričaću. Vjerujem u neku ljepšu budućnost, u sreću i ljubav, i vjerujem da ovaj tekst neće ništa promijeniti. Ali ipak, grade moj, hvala ti za ljubav, hvala ti i za suze. Za padove i uspone, za ponos i rijetko za stid. Hvala što si uvijek bio moje utočište. Moj Rim. Temelj i svaki zid moje duše. Jer u tebi sam postala ovo što sam danas. Zbog onih koji su nekad ginuli da bi mi mogli biti rođeni.

Srećan ti tvoj dan, grade moj!

Samo mi knjige nemojte spaliti

Čitala sam dosta ovih dana. Neke knjige koje su mi oduzele vrijeme, simatične pričice koje ne bih preporučila, koje nisu ostavile bog zna kakav utisak na mene kao "Rastanak sa Zanzibarom". Volim da se uvučem u knjigu, u stranice, u likove, volim pronaći dio sebe u riječima, u situacijama, volim naučiti nešto novo. Knjiga je nešto sasvim drugačije zaista. Potpuno novo iskustvo. A ako već tražim nešto novo onda sam to i pronašla u Samarkand-u.

Sjajna knjiga. Prosto i jednostavno sjajna. Nije to neka posebna priča od koje ćeš izgubiti dah, ili plakati kao kiša što je bio slučaj sa "Katarinom" od A.Seton. Nije to melanholična priča i jedan prost ljudski život. Ja nisam čak ni znala da su ličnosti u stvari nekad postojale. Zaista, nisam znala ni da postoji Samarkand. Nisam ni čitala o Hajamu. Nisam poznavala njegove katrene. Lijepo je upoznati makar djeliće drugog svijeta, Strah i teror, i ljubav, i gubitak, borbu i snagu, istrajnost i nepokolebljivu hrabrost.

Sve to u jednoj knjizi. Nije to ona dosadna priča o jednom gradu i njegovoj istoriji. Poželiš da ga nekad posjetiš, da ga upoznaš malo bolje, Priča o Orijentu i nepoznanicama, o tome kako je lako izgubiti ljubav, kako se lako vezati... Priča o borbi za ideale, za slobodu, za demokratiju. Toliko vijekova u jednoj knjizi. Ljudi prolaze, vremena se mijenjaju, al gradovi nekako uvijek tu ostaju na jednom mjestu, odolijevaju vremenu, nadograđuju se, kao kad lego kockice slažeš. Ima tako gradova koji su prosto predodređeni da budu unikatni. Kao što ima ljudi koji obilježe jedan dio vremena. Poput Hajama. Poput Hasana. Poput Nizama. Tri različita čovjeka, a opet cijelo čovječanstvo u njima.

"Eto šta će biti moje jadne pesme za hiljadu godina, krhotine, fragmenti, razvaline jednog zauvek pokopanog sveta. Od jednoga grada ostaje ravnodušni pogled što će ga na nj spustiti neki polupijani pesnik."

Bezimena boja mog ludila

Na lijepo se lako naviknuti. Ali znaš li koliko treba vremena da se navikneš na loše, na izdaje, laži, prevare, na nepostojeće snove i izlizane izgovore pred spavanje poput bljutave večere. Ne možeš ti to znati. Nisi ti kalemljen sa svake strane, tvoji korijeni nisu nikad bili pokidani i spaljeni. Ne možeš znati šta jedan poljubac pred spavanje može izazvati. To horde nemira se probude, i krene marširanje, bitka je počela. Pohodi na srce i na zemlje već opustošene, na rastinje i trnje koje je opasalo dušu vjerujući da je samo tako može zaštititi od lijepog. Jer ljepota je varljiva stvar. Kao kad svjetlost privuče leptira i tako mu zauvijek prekine let.

Nisam ja naviknuta na takve stvari. Po uglovima sam mračna, ponekad bi neko rekao patetična, ali ne znaš ti koliko je teško ubijediti sebe da na ovom varljivom svijetu nema srca osim kamena. Da su se ljudi pokvarili kao mlijeko, i da nema izuzetaka. Nisam ja za ovakve svijetove sa crvavim srcima i nagriženim dušama. Nisam, ali sam naučila da živim tu, čekajući neko svoje malo sunce. Vjerujući da postoje poljupci na jastuku sa mirisom lavande, da postoje koraci utisnuti u lišću, da postoji neko dovoljno hrabar da drži moj trnoviti dlan u svom bez straha.

Preplaši me ljepota noći. Preplaši me osmijeh. Preplaši me kad osjetim čak i najmanju kapljicu iskrenosti u zenicama. Bojim se da vjerujem, a tako bih rado da srcu amneziju podvalim, da sve te slike naivnog maštaroša bacim i da napravim sopstvenu režiju naivnog cirkusa. Preplaši me tišina i ćutanje, i teške noći pune vlage jer moja prostranstva isparavaju, jer ni suza više nema. Preplaši me milion leptira koji se odnekud rode iz mraka, obasjani osmijehom, nahranjeni poljupcem i onda boje purpura krenu u osvajanje mraka. Ne znaš da tada trebam da me zagrliš, da ne drhtim, da mi kažeš da se ne bojim. Ako ti takav postojiš. Ako te nisam izmislila u svojoj prezrenoj samotnoj noći. U mraku često pišu najveće tajne.

Odglumiću da sam jaka. Sakriću nasukane brodove svih mojihneuspjelih bitki. Sve razderotine ću pokriti mahovinom, i krvave tragove sakriti u zemlji, nećeš ni znati. Možda ćeš naslutiti iza mog pogleda da se ponovo bitke vode, možda ćeš osjetiti miris ranjenih zveri, i nagorelih misli. Možda ćeš pitati. Možda ćeš ljubiti da me prođu sve besane noći. Možda ćeš znati da zagrliš cijelu mene, i prihvatiš moje ludake vezane, plašljive poput poljskih miševa. Ne znaš koliko mi je potrebno da vjerujem da ćeš ovu bitku dobiti ti. Da ću konačno moći da se predam i bijelom zastavom se pokrijem. Ratovi su me pola odnijeli.

Samo me zagrli...

Igram se s riječima. Često mi fali ona prava da objasnim osjećaj, da opišem suzu, da nacrtam osmjeh. Ne umijem da rimujem. Možda i ne želim. Pustim srcu da preskače i tandrče u grudima, da se istopi u riječima koje tako volim. I piše, o onom što osjećam, o onom što proživljavam, o paklu i raju kroz koje sam prošetala umornim stopalima, na crnim potpeticama, ponekad slomljena, ponekad razigrana poput djeteta.

Plešem. U svom stilu. Izmislim po neki korak, po neki okret, pustim da srce odigra svoj balet kroz moja stopala. Odsviramo neku našu muziku, ja i moje srce, i uvijek na kraju dana vratimo se ljudima koji su nam inspiracija, uzor, motivacija za dalje, sjajnija zvijezda u ljudskoj masi. O Đoletu je suvišno bilo šta reći, sumnjam da ću ga ikad nadmašiti riječima i navalom emocija. Sumnjam da postoji nešto o njemu a da to drugi i pametnijij i riječitiji od mene nisu rekli i napisali. Ali o Sergeju...

Već danima se na mom telefonu, i radnom računaru, i u dnevnoj sobi na repeat pušta samo jedna pjesma. Kao začarana, sama se ponavlja. Gdje god kročim čujem je. Budim se sa melodijom u glavi kao da sam je cijelu noć pjevala. Udišem snagu iz svakog takta i guram kroz dane. Zagrlim se tako kad nema ko, otpjevušim pjesmu u sebi i stisnem moje srce malo, jare klempavo, i nastavim. Jer ta pjesma ima ono nešto što sam dugo tražila. To je ono kad ti kroz srce prođu sve bivše ljubavi, svi padovi, svi lijepi trenuci, sve velike zaljubljenosti i klecanja koljena... To je kad osjetiš ponovo svaki poljubac, i svaki zagrljaj. I poželiš pozvati onog nekog posebnog koji je ostavio trag više nego iko. Poželiš ponovo utonuti u takve zenice, i osjetiti kožu, osjetiti miris, ponovo proći istim stazama, gledati u nebo i biti srećan jer si nekad bio dio velike ljubavne priče. Možda je i sada tvoja priča velika. Možda negdje neko u ovom trenutku sluša istu stvar, i ne mora da traži zagrljaj. Mi koji živimo sami, otcijepljeni od svih svojih voljenih, sa grumenom nostalgije u džepu košulje, odmah s lijeve strane, ja i oni slični meni, ovu pjesmu nikad nećemo moći da čujemo a da srce ne poželi zagrljaj.

Jednom sam već pisala koliko sam bila ponosna na Sergeja kad je predstavljao moju zemlju, ali sad moram reći – nisam ponosna. Nemam riječi koja je idealna da stoji uz njega a da opiše ono što je učinio za mene ovom pjesmom. Malo je reći da sam ponosna, malo je reći da sam dušu pronašla u taktovima, da sam srce našla u riječima. Malo je reći da je Sergej onaj jedan od rijetkih koji dotaknu rijetke sa svojim djelima. Nadam se da će nekad moje riječi moći da dotaknu druge onako kao što mene grli ova pjesma.

Više ne moram reći nikom. Pustim pjesmu, i ona me zagrli.

Hvala Sergej! Hvala do neba, mog desetog. 

Sve redje srecem ljude iz svog plemena...

Dotakneš dno u zivotu. Nekad. Osjetiš blato pod prstima, mulj sopstvenih patnji pod noktima. I budeš svjestan toga. Prihvatiš to kao prelomnu tačku sebe i ustaneš. Zalijepiš šavove, prespiojiš žice, zamotaš se u trake i ušiješ svuda gdje je puklo. Ustaneš i dišeš. Nisi umro, kuca ti negdje srce u tijelu, nešto ti teče venama, al nisi umro. Shvatiš šta želiš a šta nećeš. Pratiš osjećaj i znaš kad želiš sex, kad poljubac, kad ne želiš ništa. Jer iskrenost je tvoje bogatstvo.

Sinoć sam bila svedok slobode. Rođena u ljeto, sa morem u krvi i previše soli u očima. Oduvijek zaljubljena u okean, bila sam svedok jedne sjajne izložbe. Ali i nečeg što je bilo skriveno iza nje. Negdje u tim paletama  boja nije bilo depresije ni tuge. Nije bilo tajnih pretinaca punih suza. Bilo je emocija, bilo je topline i što je važnije bilo je slobode. Jer šta je more nego vjetar. I šta je srce nego ljubav.

Nikad mi nije u potpunosti bilo jasno izražavanje bojama, ali umjeće da svoje imaginarije i maštu oslikaš i udahneš im izgled je čarobno. Voljela bih kad bi moje riječi mogle da se naslikaju i kad bi postojala boja za svaku napisanu nijansu mog srca. Možda je nemoguće odrediti da li je moja iskrenost plava, ili je moja emotivnost purpurna do zvijezda. Možda bi prah iz mojih vena bio siv sa primjesom crvene, za sve izgorele ljubavi. Možda bi sloboda koju nosim u sebi bila u bojama vjetra s jeseni. Vidiš, nisam ja toliko dobra s bojama koliko mogu riječima da zapletem paukove mreže na tvom uzglavlju.

I nije samo izložba slika razlog za riječi pune nemira. Nije samo noć i vino razlog za osmijeh. Vidiš, ja moje srce nisam uspjela proanći. Ne znam jel sišlo u pete il u mali prst lijeve noge. Nije ga bilo. Bile su oči i smijeh, bila je zima i šapat. Dodir prstiju na obrazu, po neka zvijezda u oku al srca nigdje. Nije zatreperilo u bojama mora, i nije disalo u vodi. Sakrio se lopov mali, vrebalo je srce iz nekog svog mraka, sa svojim bojama po licu. I malo pepela na nosu.

Kad jednom dotakneš dno i naučiš prave vrijednosti u životu prestaneš traćiti vrijeme na usputne analize i slučajne susrete. Poželiš dlan na dlanu, poželiš gram više pažnje, poželis iskre i varnice umjesto hladnih zvijezda i emocija u boji.

I naprosto se tuga desi i naprosto si tu gdje jesi...

Opraštam se sa oktobrom uz zvuke novog Sergejovog albuma. Bože, kako ovaj čovjek uspjeva da iz albuma u album zagolica svaku emociju. Od prve pjesme do danas ostao je ponos što smo rođeni u istoj zemlji. On i Balašević... Balašević i on... Ne mogu da razdvojim. Radni dan, nit kraj nedelje, nit sredina. Ne znam ni gjde su mi misli. Srce je valjda još u griduma. Šćućurilo se malo, minijaturno, u svom uglu i drhturi. Čeka. Samo.

A o samoći znam tako mnogo. O njoj ti mogu pisati, ali neću. Ne želim ti reći koliko to zna biti teško, ali i oslobađajuće. Kroz samoću ćeš naučiti toliko toga o sebi, spoznaćeš svoje granice, svoje snage, slabosti. Samoća te može povesti do najoštrijih ivica ludila, i moraš naučiti da držiš balans sa srcem u jednoj ruci. Jedan pogrešan korak i potonućeš u okeanu suza koje jedva čekaju da te prigrle. Da te natope svojim slanim talasima, da se nikad ne oslobodiš osjećaja soli u očima. Samo je dovoljno da pogledaš ka provaliji, da pomisliš na nju. Zato uvijek gledaj u ono šro nosiš na dlanu. U to malo zrno boba koje se skupilo u ćošku grudi i šapuće ti, traži puteve za tebe.

O tome znam i previše. O praznom krevetu koji te svako veče dočeka u svoj zagrljaj i priča ti o predjelima i pustinjama samotnim. I o njemu znam više nego što želim. Jer taj krevet, za tri broja veći je sva ujeha, sva toplina koju možeš da nađeš u ovom hladnom svijetu interesa i zabluda, osvete i bluda. To je sva ljubav koju možeš da imaš u ovom emotivno zaostalom svijetu. Jer ne može niko da te grli kao da si cijeli svijet, ne umiju ljudi da vole srcem i dušom, zenicama i sa svakom kapi koštane srži. Ne, ne znaju. I tako tvoje malo zgrčeno srce, ko slavuj ukrletci, bez pjesme i radosti. Šapuće o samoći, i ne da ti da potoneš.

Jer o toj tami znam gotovo sve, svaki njen lavirint, svaku vlat ugašene trave, svaki list koji drhti... Znam joj tajne, znam joj svaku nijansu mraka kojim bi te tako rado prekrila. Znam, iako nisam ponosna na to. Znam, ali se ne dam. Još uvijek izbjegavam njene zamke, još se koprcam  i otimam, siječem sve mreže u koje me ponekad zaplete. Ne želim utonuti u njenu hladnoću jer onda bih bila dio svijeta, dio njihovih degeneričnih emocija. Ja ipak biram toplinu kreveta umjesto hladnog kamenog zagrljaja, i biram radije svoje malo zgrčeno srce umjesto tuđih kamenih odaja. I radije biram da se borim sa samoćom umjesto da gledam presahle zenice zarobljene u tijelu nekog mrtvog muškarca koji ne zna šta je ljubav.

Puštam papirni brod niz rijeku svojih želja. Opraštam se sa oktobrom. Zagrlim se i utonem u snove. Jer o samoći ne mogu da pričam. Pala bih u iskušenje da joj se predam, da potonem u so. A ja još u snove vjerujem.

Dodir svile...

Ne, neću preporučiti Balaševića za ovaj zimski početak. Njega je suvušno predlagati kao obavezno štivo bar dvaput godišnje. Ali danas pričam o nekoj potpuno drugačijoj svili. Svili riječi koja se obavija oko misli dok se čita knjiga "Ćilibar i svila". Zašto ta knjiga? Zato što Grey nije sinonim za erotiku, ali knjige ove autorke jesu. Ne, nije to priča o sexu i bahanalijama, niti o sado-mazo igrarijama. Ne očekujte toliku sirovost i toliko jednostavan stil pisanja.

Knjigu potpisuje Nedžma, pseudonim pisca kom se ne zna identitet, ali se zna da dolazi iz zemlje u kojoj je sex tabu tema, i gdje se o tome javno ne priča. Možda se čak uopšte i ne priča. Ona ruši tabue u svojoj prvoj knjizi Badem koja me oduševila. Ovo je njena treća knjiga, i pročitala sam je u rekordno kratkom roku. Ne zbog erotike.

Ne znam da li si nekad bio u situaciji da se boriš sa sobom, onako istinski da biješ bitku protiv sebe. Zbog ljubavi. Da li si ikad bio toliko razočaran u ljubav da jednostavno prestaneš da je tražiš i sve što ti je potrebno je fizički dodir? Da li si ikad volio nekog toliko da te ta ljubav uništi, da ne možeš da je se odrekneš iako će te to dovesti do omče oko vrata? Znam kako je raspasti se u toliko sitne dijelove, i znam kako je protiv sebe ići i boriti se za ljubav u koju vjeruješ. Znam kako je nekog voljeti do samouništenja.

Čitajući ovu knjigu, vratila su se sjećanja na sve bitke. Na prethodne godine. I ne može je razumjeti onaj ko nikad nije protiv sebe išao. Sa druge strane, tu je i priča o strahu od ljubavi, o strahu od pripadanja, o bjekstvu u neplodno tle. Priča o ženi koju nije briga šta svijet kaže, koja svoj život živi onako kako ona želi i kako joj tijelo nalaže. Kad se sretnu takve ličnosti, jedna preplašena od ljubavi a druga uništena od iste, jedini spas jeste spajanje duša. I borba sa samim sobom jenjava. Ostaje mir, i zora.

Nova zora u sigurnom zagrljaju.

Nešto sam razočaran ovih dana. Proci ce, ili nece. Jedno od ta dva

Kiša. Danima. Oktobarska. Nerazumna. Smeta mi. Davi me, guši me, tijesno mi u grudima, tijesno mi u mislima, izu kože mi se izlazi. Nije depresija. Nije potištenost, nije melanholija. Nije tuga. Sklopili se dani oko mene, sklopili se zidovi. Trebam nešto, nekog, zagrljaj jedan. Osmijeh. Iskren. Topao. Moj.

Znam, žvot nije takav da bi bio lagan. Nije ni blizu toga. Život je posledica mojih izbora. Ja sam birala da odem. Ja sam birala samoću. Ja sam zaključala srce, niko to nije uradi umjesto mene. Ja sam ga sakrila, dušu sam u džak zavezala, divlje zveri pustila da trče okolo. Maske zapalila. Ja sam sve to birala. I zato mi sad fali to nešto. Taj neko. Zato jer ne želim da slušam izlizane priče izvučene iz neke jastučnice boje lavande. Ne želim da slušam istrošene komplimente i da ispunjavam tuđe hirove. Ne mogu. Neću. Neću da nekom budem četvrtina svijeta, da me neko voli sa drugog kraja države.

Istresam prašinu ispod kože, sve ono što se pretvorilo u prah. Istresem sjećanja, i obećanja, i skidam buđ sa kostiju. Lažne priče, i lažne ljude. Odavno ih ne slušam. Kad sebe odvojiš od ostatka svijeta, od isfoliranih prijatelja, od svih onih koji čine da se loše osjećaš, ostane ti jako malo ljudi sa kojima možeš da pričaš. Ostaneš najviše sam sebi. radiš sve sitnice koje te čine srećnim, sve ono što drugi gledaju sa predrasudama. Ostaneš sam sa sobom, i opet budeš čudak, mali gradski pustinjak.

Pa neka. Ako je to cijena platiću je. Ne znam kako ostali svijet može da se zadovolji lažnim ljudima oko sebe, ili je to samo ovde na Balkanu, ali ja ne mogu. Neću. Možda sam uskraćena za zagrljaj, i možda mi je krevet ponekad preveliki ali to sam ja. Sirovo iskrena, i brutalna. Emotivna. Razmažena. Jaka kao kamen, ali uz malo pažnje i ljubavi u pamuk se pretvaram. Ljudi to ne znaju. Misle da sam komplikovana, da sam zatvorena a moje ruke širom raširene, spremne za zagrljaj. Pa neka. Ja sam birala.

Divno je biti nekome nešto...

Ponosna sam na sebe. Na sve što sam postigla u životu, svojim rukama i zaslugom mojih roditelja. Ponosna sam jer sam samostalna i jer sam borac. Jesam. Ne moram da se dokazujem i da objašnjavam zašto. Borila sam se kao ris, kao najkrvoločnija zver. I jesam, uspjela sam na neki način. Još uviek tražim posao svojih snova, od kojeg mogu da živim, ali i ovo sad je solidno. Nije odlično, nije sjajno, ali dobro je. Živim već. Pokušavam razraditi neku svoju strategiju i pokušavam iskopati svoju rupu za korijene i nije ni malo jednostavno, ali bar pokušavam. Trudim se. Ne odustajem.

I to, sav taj rad i trud, sva ta sloboda - ima cijenu. Ljudi me se plaše. Osjećaju se uskraćeno pored mene. Osjećaju se manje ljudski. Trebam neke nove ljude. Ovi su se svi potrošili, svi su osakaćeni. Neko za dušu, neko za srce, neko za cijeli grumen života. I nije da mi smeta. Ali ponekad, kad se spusti zavesa mraka nad pozornicom grada, kad prestanu zvukovi, i kad ostanem u svojim zidovima - osjetim teret koji nosi sa sobom sva ta sloboda. Svo to bogatstvo slobodnog izbora, i samostalnog života.

Da, sjajno je. Ne polažeš račune nikom, niko te ne pita kad si stigao kući, možeš da se šetaš u donjem vešu, hej, možeš čak i go da piješ prvu kafu. Sam odlučuješ gdje ćeš da ideš, ko će ti doći u goste i šta ćeš da spremiš da jedeš. Sjajno je. Disati punim plućima i biti slobodan da sam donosiš svoje odluke. Ali biti samostalan i biti slobodan je u stvari totalno drugačije.

Znaš, obruše se planine na tebe svaki dan. I mrziš što treba da platiš račune i stanarinu. I što moraš da ideš u nabavku. I što moraš da opereš tu gomil suđa i gomilu veša da ubaciš u mašinu. I to što moraš da spremiš klopu onda kad bi ostao u krevetu. I moraš da ustaneš da doneseš sebi čašu vode, i kafu u krevet. I da, moraš da očistiš prašinu, i prozore. I budeš sam. Tako često budeš prokleto j****o sam da bi poželio da možeš kožu sa sebe da svučeš. Jer teško je. Teško je biti sam svoj. Jer imaš uvijek drugačije viđenje svijeta, i imaš drugačije stavove, i jednostavno te život obradi drugačije i budeš izuzetak iz ovog svijeta. I uporno tražiš mjesto da iskopaš rupu za svoje korijene, i ne nalaziš je. Jer si toliko toga prošao sam, jer si toliko očvrsnuo da nisi siguran da možeš da imaš korijene. I zaboraviš kako je biti nečiji, kako je kad se neko brine o tebi kad imaš temperaturu, i kako je razgovarati sa nekim, i zaboraviš kako da sebe podijeliš sa nekim, jer navikao si da se boriš sam. Za sebe.

Jesam, ponosna sam na sebe. I na usamljenost koja me ponekad okuje da danima ne mogu izaći iz stana. Ali nisam ponosna na to što svoju slobodu ne mogu da sviijem pod skute, ne mogu da kaput obučem preko nje i da je sputam u džepove. Zbog nje moram kožu širu za broj da tražim. Jer još nisam pronašla oblik u koji bih da stanem. Jer još nisam pronašla svoje snove. Ni svoje zvijezde nisam dotakla. A tako sam mnogo koraka napravila. Bude teško. Sapletem se i padnem. Skotrljam se niz svoje krševe ali opet ustajem. Ne odustajem ni za tren.

Sloboda je teška, i biti svoj i samostalan je još teže. Izgubićeš toliko puta, toliko ljudi, srce će ti se raspasti previše puta. Al ako nisi spreman osjetiti žaoku usamljenosti, onda i ne pokušavaj ići tim putem. Ja sam postigla mnogo. Ponekad se pitam da li je bilo vrijedno. I da li će osjećaj ikad otići.

Jednostavno je... Ljubav je takva...

Završene poslednje stranice. Lagano štivo. Lagane večeri. Jednostavna ljubav.

Da li ona može biti takva? Ponekad. Kad ne bi mi stalno iznova i iznova komplikovali. Odnosi među ljudima su takvi. Mi biramo kako ćemo se ponašati, kako ćemo razgovarati, koga pošotovati a koga mrziti. Učimo cijeli život i svjesni smo greški koje napravimo, i opet ih pravimo. Genetska greška ili nešto jače?

"Kuća u Kornvolu" nije ni malo mirisala na zanimljivu knjigu. Ja se sa knjigom povežem dodirom. Ona nije nikako bila knjiga za prvi pogled. Ali zaista, trebalo mi je lagano štivo, neka mekana pričica sa kojom ću da utonem u san. Mekana poput mančmeloV pjene. Prosta. Jednostavna. Bez napetosti. I zaista, knjiga je takva. Dobro, možda malo bolja. Nema tenzija, predvidiva je, sa jednostavnim opisima koji ne zahtijevaju razmišljanje. Da, takva je. Gledano s površine. Možda malo nedorečena u pojedinim stranicama. Možda čak i ne liči na knjigu koju bih kupila. A poznato je - ne sudi o knjizi na osnovu korica.

Jednostavna ljubavna priča, ali i komplikovana potraga za samim sobom. Priča o gubicima, o sudbni koja može lako da zadesi bilo koga od nas. Priča o prijateljstvu, ljubavi, poštovanju, korijenima i lutanjima. Naravno, nije u redu da otkrivam sve, niti ću to uraditi. U ovim preporukama pričamo o emocijama. Pričamo o stvarnim vjetrovima koji se podignu kad shvatiš koliko je život sačinjen od uspona i padova, i da ne treba ništa čuvati za specijalne prilike, jer svaki trenutak je specijalna prilika. Nikad ne možeš znati da li je ljubav tvog života osoba pored tebe dok ne probaš, dok ne pokušaš, dok ne otvoriš srce za nove dane, a zatvoriš prošlost iza sebe.

Zvuči teško i komplikovano, znam. Ali nije tako. Čemu još može da te nauči "Kuća u Kornvolu"? Možda nekim jednostavnim prijateljstvima. Možda onoj čuvenoj rečenici da nikad ne odustaneš. Možda da treba da pogledaš oko sebe i razmisliš da li u tvojoj okolini postoji neki Matori Tom kom možeš da pomogneš. Možda shvatiš da je gubitak sastavni dio života. Ali kad nešto izgubiš, obično nešto i dobiješ. I znaš, ponekad je potrebno da napraviš novi početak u životu. Ne plaši se.

I možda je ova priča mekana poput pamuka, možda je predvidiva, ali svakako je vrijedna čitanja.

O Bivšima sve najbolje...

Otvaram Instagram. Prokletstvo.... Opsovah... Nisam htjela, gotovo nikad ne psujem. Ovo je samo izjurilo iz grla. Neka tupa bol u predjelu srca, sigurna sam da nije infarkt. Šok. Zaista, društvene mreže će nam doći glave nekad. Na slici njih dvoje. Srećni, presrećni, mladenci. Nju ne poznajem. On... Moja Velika LJubav, davna, od mojih šesnaestih... I ja njegova, do prije godinu dana. Ljubav nikad ostvarena, možda i izmišljena. Tiha čežnja, snovi i planovi, prepiske dugih razgovora...

Kako uopšte da se osjećam? Šta raditi kad Neko Tvoj, koji nikad nije bio tvoj u pravom smislu, po drugi put te šokira svojom svadbom? Nisam rekla... Ovo mu je drugi brak. Posle prvog kraha ja sam skupljala djeliće i krpila ga, a da nikad nije položio ruku na mene. Ne, nismo nikad billi zajedno. Nikad nije bilo pravo vrijeme. A ni mjesto. Kontinenti su između nas. Fizički... Srca su kucala.

I šta da osjećam? Ne boli me bol, nije to ono kad ti srce iščupa muškarac sa kojim si dijelila sve svoje... Znam tu vrstu boli. Ne mrzim ga, naprotiv, uvijek mi je bilo važno da ti muškarci koji su imali posebno mjesto u mom životu budu srećni. Čestitati mu? Ignorisati. Ćutati. Progutati. Opet otvoriti Instagram... Proučavati fotografiju sa koje zvijezde iskaču u stvarnost...

„Čestitam... Želim ti sve najljepše... svu sreću... Sve ono što bih i sebi...“. Klikni Send. Ode. Poruka dostavljena. Poruka viđena. Kuca se odgovor. „Hvala od srca“. Ma nema na čemu. Budi srećan, zaslužuješ. I ja zaslužujem. Svi mi zaslužujemo, ali ne umijemo. A i vrijeme je takvo, iščašeno, uvrnuto kao pereca. Ne znaš odakle da kreneš, za šta ćeš prije da se boriš. Prosto ti sreća nekako ne pada na pamet, čak i ne vidiš kad ti isklizne iz ruku i ode, poput malog bijelog zeca. Ne ostane ti čak ni šapica. Kao da bi i ona pomogla u ovo suludo vrijeme na Balkanu.

Potraga za Onim Pravim Zbog Kojeg Srce Preskače je postala kao lov na izgubljeno blago. Ljubav kao da je zbrisala sa ovih prostora ostavljajući za sobom samo krpice koje su joj ispadale iz kofera, po neki osmijeh se zakačio za rastinje, malo nježnosti se rasulo preko mosta... I to je to. Ostali smo uskraćeni, osakaćeni... Ljudi koje smo voljeli nastavljaju dalje a mi kao u mjestu zaleđeni. I šokiramo se kada vidimo slike na Instagramu.

Ne znam da li vjerujem da postoji ono drugo parče budale koje ti je suđeno, i sigurno više ni u obdaništu ne pričaju o prinčevima i bijelim konjima. Ali postoji Onaj Neko ko je dobar za tebe, koji će umjeti da te voli baš kako zaslužuješ. Samo ima previše prepreka na putevima koji se ukrštaju. Nemoj da prestaneš vjerovati, ja nisam. I dalje vjerujem da ljubav kao takva postoji, da ludačka zanesenost nekim nije stvar hormona već upravo Ljubavna Prašina. Samo je treba sresti. Jednom sam je srela. Ako sam ikad osjetila da je Ljubav bila na ovim prostorma to je onda bio MrRight. No o njemu neki drugi put. Još uvijek moram da se povratim od šoka.

Nedostajanje V

Ne možeš to znati, ali evo kažem ti opet.

Nedostaješ mi svake večeri

kad se na granici očaja rvem sa bolom da ne popustim,

da ti ne pišem, da te oćutim,

Sa svakom zorom se trudim da te iz sebe istočim

kao vino kad prelivaš pa malo proliješ.

Udišem vazduh al sa njim i tebe udahnem

jer svi zidovi su prepuni tebe,tvojih očiju, tvojih osmijeha,

Izađem na terasu i pogledam u nebo

tražeći djelić da nema boju tvoju zenica,

I kidam zubima želju da te zagrlim,samo na tren da te udahnem,

samo mali djelić mene da te osjeti.

Toliko mi trebaš, al ćutim.

Obećala sam da ću se ugušiti u nedostajanju,

da ću tvoje zbogom umjesto muzike

pred spavanje da premotavam u glavi,

Obećala sam da ću progutati sopstvenu dušu serviranu za večeru

i neću ti reći,

Neću ti reći da si ti bio jedina zora

zbog koje je vrijedilo držati oči otvorene.

Da si bio moj strah od sna,

da sam se bojala dana bez tebe.

Neću ti reći da si bio ludilo u mojim venama,

da sam zbog tebe krila moja bijela u katran spustila,

da dušu vežem u tvojim dlanovima.

Neću ti reći da nikom nisam nijednu košulju ispeglala, osim one tvoje,

One iste koju sam tako sočno izgužvala, iskidala zubima.

Ni tvojom ulicom ne prolazim,

Na rukama hodam samo da tvoje prozore zaobiđem,

i oči sklapam da u njih ne gledam

nadajući se da ću ti sjenku uhvatiti,

Kako da ti kažem da ti još pripadam,

da sam bila i ostala tako bezazleno zaljubljena u sve tvoje maske,

i strahove, u tvoje bezočno ludilo, i glad?

Neću ti reći da ti još kradom pišem pjesme,

Lupkam po tastaturi, pustim srce da priča, bilo šta,

da misli na tebe, da mu nedostaješ, da boli.

Pustim ga.

Ne želim ga u somot školjke uviti,

i baciti u naše more koje nas je vezalo,

ne mogu ga nemanima servirati ni u lance vezati.

Sve i da to uradim, opet bi tebi potrčalo,

opet bi mi jedostavno nedostajao.

Pa čemu onda kidanje?

Opet sam jutros mirisala na tebe.

Na snove.

Na so.

Opet su zidovi pjevali tvojim osmijehom.

I opet je odzvanjala melodija tvog zbogom.

Ranjavala me iznova i iznova,

Samo da bi mi jače nedostajao.

Samo da bih opet posrnula.

Ali ćutim.

Neću ispustiti krik poput papirnog zmaja na vjetru.

Neću ti reći.

A tako mi nedostaješ.

Ne možeš to znati, ali evo kažem ti opet.

Nedostaješ mi svake večeri

kad se na granici očaja rvem sa bolom da ne popustim,

da ti ne pišem, da te oćutim,

Sa svakom zorom se trudim da te iz sebe istočim

kao vino kad prelivaš pa malo proliješ.

Udišem vazduh al sa njim i tebe udahnem

jer svi zidovi su prepuni tebe,tvojih očiju, tvojih osmijeha,

Izađem na terasu i pogledam u nebo

tražeći djelić da nema boju tvoju zenica,

I kidam zubima želju da te zagrlim,samo na tren da te udahnem,

samo mali djelić mene da te osjeti.

Toliko mi trebaš, al ćutim.

Obećala sam da ću se ugušiti u nedostajanju,

da ću tvoje zbogom umjesto muzike

pred spavanje da premotavam u glavi,

Obećala sam da ću progutati sopstvenu dušu serviranu za večeru

i neću ti reći,

Neću ti reći da si ti bio jedina zora

zbog koje je vrijedilo držati oči otvorene.

Da si bio moj strah od sna,

da sam se bojala dana bez tebe.

Neću ti reći da si bio ludilo u mojim venama,

da sam zbog tebe krila moja bijela u katran spustila,

da dušu vežem u tvojim dlanovima.

Neću ti reći da nikom nisam nijednu košulju ispeglala, osim one tvoje,

One iste koju sam tako sočno izgužvala, iskidala zubima.

Ni tvojom ulicom ne prolazim,

Na rukama hodam samo da tvoje prozore zaobiđem,

i oči sklapam da u njih ne gledam

nadajući se da ću ti sjenku uhvatiti,

Kako da ti kažem da ti još pripadam,

da sam bila i ostala tako bezazleno zaljubljena u sve tvoje maske,

i strahove, u tvoje bezočno ludilo, i glad?

Neću ti reći da ti još kradom pišem pjesme,

Lupkam po tastaturi, pustim srce da priča, bilo šta,

da misli na tebe, da mu nedostaješ, da boli.

Pustim ga.

Ne želim ga u somot školjke uviti,

i baciti u naše more koje nas je vezalo,

ne mogu ga nemanima servirati ni u lance vezati.

Sve i da to uradim, opet bi tebi potrčalo,

opet bi mi jedostavno nedostajao.

Pa čemu onda kidanje?

Opet sam jutros mirisala na tebe.

Na snove.

Na so.

Opet su zidovi pjevali tvojim osmijehom.

I opet je odzvanjala melodija tvog zbogom.

Ranjavala me iznova i iznova,

Samo da bi mi jače nedostajao.

Samo da bih opet posrnula.

Ali ćutim.

Neću ispustiti krik poput papirnog zmaja na vjetru.

Neću ti reći.

A tako mi nedostaješ.

Svuda promašena vrsta....

Želim da vam ispričam priču.

Ona je žena, djevojka, sestra, ćerka i tetka. I ima trideset godina. Rođena je u maloj varoši, u malom gradu, u radničkoj porodici. Školovana i usmjeravana ka boljem, ka fakultetskom obrazovanju sa željom da sebi izgradi karijeru. Ne da bi zgrnula bogatstvo, ne da bi imala stan u glavnom gradu i vikendicu na moru ili planini. Ne da bi vozila mercedes, i nosila Pradu. Da bi imala dovoljno da živi i pomogne drugima. Da bi imala dovoljno da ljude koje voli može da obaspe poklonima, i da može roditeljima posle toliko žrtvovanja da plati ljetovanje. Skromne su to želje.

Školovala se. Bila najbolji student. Učila je. Radila je. Zarađivala je školarinu. Zarađivala je džeparac. Odricala se hirova koje svi studenti imaju. Nije joj bilo žao. Imala je cilj i san. Iako je živjela u državi koja ne cijeni vrijednosti, iako je znala da postoji mogućnost da ne uspije da se zaposli, ipak je vjerovala, učila je i nije odustala. Završila je fakultet kao najbolji student. Zvanje menadžera. Učila je i dalje. Dobila zvanje diplomiranog inžinjera. Ponosni roditelji. Ponosni prijatelji. Dvije diplome u rukama. Sve suve desetke. Brojevi u indeksu.

I ništa. U svom gradu nije dobila zaposlenje koje je tražila. U jednoj firmi nije bila član prave političke partije. U drugoj firmi nije se molila pravom Bogu. Predsjednik opštine joj je rekao „Seli se odavde, nemaš ovde šta da tražiš“. Da ostavi svoj grad, svoje roditelje, sve što je bila tu, i da ode. Gdje? Sa kojim novcem? Da radi – šta?

Otišla je. Odlomila parče srca od majke, i komadinu duše od oca, spakovala ih u džep i otišla. Radila je, ne ono za šta se školovala ali imala je posao. Neki. Jadno plaćen. Pripravnički. Jedva da pokrije troškove. Sistem joj je to omogućio. Njoj i hiljadama drugih. Ta država u kojoj se broji ko su ti roditelji, ko ti je kum i kom se Bogu moliš. Taj sistem u kom se cijeni partijska knjižica a ne znanje i sposobnosti. Taj sistem u kom se cijeni ko se bolje ulizuje i kome manje smeta smrad nečije guzice. Taj sistem u kom prednost imaju oni koji guraju nos u tuđa posla. Taj sistem u kom ne smiješ da kažeš ono što misliš, u kom ne možeš da dođeš na red da se zaposliš jer okoreli fosili koji su se dofatili stolice neće da ustanu sa nje dok ne umru. Jer neko ima tatu ili kuma koji ima prijatelja ili kuma... Jer u tom sistemu ne možeš da dobiješ razgovor za posao koji vjeruješ da možeš da radiš. U tom sistemu se privatnici iživljavaju na radnoj snazi jer im se može, jer su djeca radničke klase prinuđena da rade za minimalne dnevnice, jer se boje za svoj posao, jer ne mogu od onih sa boljim vezama da dođu na red da se pokažu. U toj državi ona ne može da pokaže ni svoje talente, ni svoju kreativnost, ni želju za radom, ni sposobnost da bude dio tima. Nikog ne interesuje to što je sama naučila sve što zna da radi, to što iza sebe ima 14 godina radnog iskustva, to što nije odustala od ulaganja u sebe i što i dalje to radi.

Promijenila je posao. Zaposlila se u privatnoj firmi i bila je srećna jer ipak, bila je zdrava, imala je posao, toliko njenih prijatelja nije imalo taj luksuz. Sa dvije diplome, dva zvanja, godinama radnog iskustva sjedila je u maloj kancelariji u suterenu, radila na papirima, provodila osam sati odvojena od svijeta, osakaćena za ljudsko prisustvo i postajala siva poput namještaja u prostoriji. Nije odustajala od želje da radi ono za šta se školovala ali niko joj nije pružio šansu jer nije umjela da ćuti, nije željela da laže, da bude jedna od "onih" koje pristaju na protivusluge. Pisala je, slala biografije, pisala firmama, tražila čaroliju zvanu „Šansa“ ali odgovora nigdje nije bilo. U toj jadnoj državi gdje su se sve moralne vrijednosti izgubile, gdje nije važno koliko talenta imaš, koliko vrijedno radiš, koliko ulažeš sebe u posao koji radiš... U toj jadnoj državi gdje je najvažniji san sa kojim se rađaš kako da odeš sa tih ukletih granica... U toj državi nemaš mogućnost da od plate koju primiš platiš stan, i račune, i hranu, i da ti ostane dovoljno da skupiš da kupiš autić, ili možda stan, ili da odeš na ljetovanje, ili da kupiš farmerice i čizme istovremeno... Svjesna je da još uvijek ne može roditelje da pošalje na ljetovanje. Svjesna je da u ovoj državi žive samo sjenke ljudi, isječenog jezika i pognutih glava... Čak ni posle ovoga, „šansu“ neće pronaći jer ljudi se boje ovakvih.

Ona je žena, djevojka, sestra, ćerka i tetka. Ona je ja!

Ovo je moja priča!