A i za kim bi tekle? Za mnom, za tobom, za državom, svijetom? Ne, nije to pravo oličenje emocija. Suze su postale varljive, svako ih može kao bisere prosuti pod tvoje noge i ti ćeš misliti da tu ima srca. A ono prazne školjke sa obale mora koje je presušilo, kojeg nema. Nisu to mali autići kojima smo se igrali kad smo bili djeca pa ih ostavljali gdje stignemo... Ne, nije to ni behar koji miriše proljećem ranim, i onda ga vjetar razveje na sve strane svijeta... Ne, to su suze, to su tvoje oči, to je tvoje srce...
Moje suze već odavno su isplakane za Nezasluženim srcima. Za nekim noćima kad mi je falio neko da ih skupi i naniže kao bisere oko vrata... neko ko bi ih usnama popio... Možda se i otrovao mojom dušom tako. Nema ih... Ostala je samo prašina i moja so. Da peče... Da se ponovo izlije u bujicu riječi oivičenu koricama, da srce istresem u njih kao pocijepane džepove... Jer moje srce odavnio već nije moje, moje srce već odavno je svuda rasuto.. Svima podijeljeno... Da ga što manje za mene ima a opet da ga bude i previše za dlanove u kojima se so neće istopiti nakon prve kapi kiše.
Možda ću u nekom skrivenom zdencu uspjeti da sakrijem po neku kap vode, soli imam dovoljno da od nje napravim suzu... I više nije tajna - do srac se ne stiže preko vatre... Do srca se samo morem može doći. Morem kojeg nema. A i ne vrijedi, čemu suze na ovom svijetu punom nemira i smrti...? Hoće li one pobijediti vatre divlje, i oluje koje su glasnije od mača...? Od jecaja u svitanje? Hoće li suze moži da operu stopala svih onih kojima srce dajem kroz svaku svoju riječ? Čemu suze...?
So je mnogo manje strašna od vodopada i potopa sopstvenih emocija...
No comments:
Post a Comment
Note: Only a member of this blog may post a comment.