In memoriam - Kemal Monteno

Mi ga nismo poznavali, mi ljudi sa običnog asfalta... Ali uprkos tome, ništa nam nije manje žao.
Juče su ga sahranili, i oprostili se. Danas, opraštam se i ja. Ma lažem, neću da se oprostim.

Ne, nisam ga poznavala, ali ga jesam voljela. Mi pisci imamo jednu malu deformaciju, manu srca ili nazovi to kako hoćeš, ali prepoznamo se među redovima. Prepoznamo emociju onog drugog u svakom slovu. I zato, mogu da kažem da nisam znala Kema, ali mu jesam znala dušu.

Ne može svako da bude pjevač i umjetnik, i još i čovjek pored toga. Da sija sjajem zvijezde, a da pri tom bude tijelo u kojem se nalazila duša cijele jedne zemlje.. Ma kakvi jedne, bar šest... I nije imala granica. E takav ne može biti svako. A vidiš, nisam ga poznavala, ali to se osjeti u glasu koji drhti dok pjeva. u glasu koji plače dok pjeva, u glasu koji cijelo svoje biće pretoči u pjesmu... Takav je bio. Nije on bio samo Čolin brat, i Dinov drug, i Brenin kućni prijatelj...On je svima dao srce na dlanu, svima je dao parčence duše, u svakoj pjesmi je ostavio sebe cijelog... I on živi i dalje...

Zato kažem, neću da se oprostim. Neću da kažem da ga više nema. On je u svakoj strofi, u svakom stihu. Neću da plačem, a mogla bih iako kažu da nemam suza. Mogla bih jer te pjesme izazivaju, i ta povorka od hiljadu ljudi koji su došli da spuste pogled pred njim, da im srce zadrhti... Izazivaju na suze i Radetove riječi koje ja nikad ne bih umjela napisati, i  njegove suze u kojima su stale suze svih nas... I mi smo izgubili, ja sam izgubila pjesnika koji je umio da ljubav iskaže riječima... Koji je suzu umio da opjeva, koji je znao da probudi i najsakriveniju emociju zaspalu u tamnim kutovima duše.

Svi smo mi izgubili čovjeka sa čijim pjesmama smo rasli, uz čije pjesme smo se zaljubljivali... Te pjesme su i dalje ostale, ostao je i on sa njima da kroz vijekove besmrtan bude... Na nama je ostao amanet nikad izrečen jer njegova skromnost to ne bi umjela reći... Ali ostao je... Amanet da ne dozvolimo da pjesme postanu samo istorija... Da ne dozvolimo da nove generacije odrastu a da nisu čuli za Kemala Montena, za tu dušu Sarajevsku, za te snove... Jer on je nama dušu dao odavno na čuvanje, sa prvom pjesmom ikad ispjevanom...

I možda ga nisam znala, ali sam srce poznavala...
Počivaj u miru, u srcima širom zemlje ti imaš dom...