Hoće li sa nebom se pojaviti i pravi ljudi? Pravi muškarci koji su negdje nestali? Oni snažni, sa odlučnim očima koje ti ne daju da progutaš lnedlu u grlu...ili to srce samo hoće da iskoči? Oni pravi koji znaju ženu držati na dlanu, koji znaju brinuti o njoj i kojima to nije "ispod časti"... Koji se ne stide biti djetinjasti sa njom, koji se ne boje reći one dvije riječi i još to pokazati u hiljadu skokova do neba... Oni koji znaju voljeti ženu bez šminke, i kad je razdražljiva u PMS-u, i kad joj se ćuti (ako takva žena ima)... Oni kojima neće biti nastrane fantazije i koji se ne boje prepustiti se sa njom... Jednom...Jedinom... Oni koji znaju imati jedinu...
Hoće li se sa nebom pojaviti čovjek koji zna za dobra djela i humanost, kojem nije srce u džepu od papira, koji zna šta je pomoć drugom biću? Neki novi genetski lanac Balkanca koji zna za iskrenost i koji se ne stidi svog srca plašljivog... Čovjek koji svoje srce ne krije iza sedam brava i čeličnih zidova osuđeno na osamu i tamu, na prognanstvo i samoću, okovano i nijemo... Taj čovjek koji podržava, koji voli i koji poštuje... Da li se takvi rađaju poslije kiše, kao pečurke, iz nekog tamnog mjesta... Hoće li kiša sprati strahove sa njih i osloboditi ih samoće na koju su se osudili, zadovoljavajući samo svoj muški životinjski nagon, bez srca u grudima...
Znam vas takve, znam vaše čelične zamke za dinosauruse u grudima što popunjavaju mjesto, hladne i surove... Znam vas preplašene ptice rugalice, znam tog musavog dječaka kojeg krijete u sebi, zabranjujući mu da voli, da bude voljen. Znam za taj strah od emocija, mogućeg bola, strah od neiskrenih žena, od laži, prevara... Znam... Znam i da strah parališe, epiduralna anestezija osjećanja... Samovoljno izvršena giljotina...
Pusti nek te kiša okupa svojom hladnoćom, nek sa njom sav strah istoči kroz tvoja umorna stopala i u cru zemlju se upije... Pusti nek vjetar zbaci taj poderani kaput ironije sa tvojih leđa, koji si danima i noćima krpio alkoholom u nekom zadimljenom klubu, tražeći žrtvu za to veče, neku koja će ti dati svoje tijelo kao igračku, bez duše... Pusti nek te prvo sunce obasja nečijim očima od kojih okrećeš glavu, ne želeći još jedan promašaj. Vjeruj u sebe... Vjeruj da je tvoje malo dijete u tebi sposobno da voli bez straha, vjeruj da ljubav nije zmija sa devet glava.... I vidjećeš kako kiše prestaju... Vidjećeš kako se svijet mijenja... OSjetićeš da cvjetaš i ti sa proljećem... Osjetićeš esenciju života kako struji venama i bićeš srećan - živ si! Razuzdaj te bijesne plamenove starsti i prepusti se... Jer samo tako možeš dodirnuti zvijezde.,,
No comments:
Post a Comment
Note: Only a member of this blog may post a comment.