...ne pali uzalud fenjer na tremu kad me otmu magle jedne jeseni...

Ja koja vjerujem u ljubav... Ja koja vjerujem da je porodica stub i osnova svake osobe, da smo ono što ponesemo iz kuće... Vjerujem da ne postoji problem koji nema rešenje.

Znam da su danas poremećene vrijednosti, znam da su mladi ljudi potpuno zalutali u modernom svijetu tehnologije i iskvarenosti. Znam da je borba za opstanak veća nego ikad, znam da roditelji često nemaju vremena za probleme svoje djece, znam da su djeca ćutljiva i misle da sve mogu sami da riješe, a onda obično bude kasno...

Nje nema više. Ona je svoje srce u rukama ponijela put neba, to nevino mlado srce k'o u srne. Nestala u jednoj noći da nikad ne ponikne, da crne orhideje budu posute pod njenim stopalima dok bude koračala po oblacima. Nestala, i juče pronađena. Otkinuta od svjetlosti, odnešena s vjetrom. O njoj će pisati, o njoj će šaputati, suze proliti i nastaviti dalje. Svi osim onih koji su joj to iste srce stavili na dlanove kad su je donijeli među ovaj surov svijet.

Znaš, ja sam juče provela pet predivnih sati sa mojom familijom. Sa ljudima koje nisam vidjela odavno, i koji su mi nedostajali a da nisam bila ni svjesna toga. I slušala sam priču o ljubavi, njih dvoje koji u maju slave zlatnu svadbu, koji su isto tako jednom izgubili sina a ja brata. Kako su preživjeli? Kako izdržali? Ne znam, ali su preživjeli. Ali su jači nego mnogi današnji brakovi. Snažniji... Iskreniji. I njeni roditelji će možda vremenom preboljeti, naučiti da žive sa bolom, nadati se da su učinili sve što su mogli, možda negdje u dubini sebe će osjećati krivicu, ali sigurna sam da su bili najbolji roditelji, da su dali sve od sebe, i da nekad ljubav jednostavno nije dovoljna da zaštitiš svoje izleglo vrapče...

Ja sam juče imala svaki razlog za sreću... Za vrisak sreće... Dok su oni juče slomili i zadnju nadu. Koliko će biti takvih roditelja? Koliko će biti maslačaka surovo istrgnutih iz zemlje prije nego dočekaju svoja bijela paperja? Zar je postojalo nešto što je moglo biti vrijednije od njenog mladog života? Ona se nikad neće više nasmijati, neće osjetiti sunce koje nam se stidljivo pomalja posle kiša, njeni će drugovi iz škole ostati uskraćeni za njenu matursku haljinu... Ostaće uskračeni za njenu ljubav... A mi smo ostali uskraćeni za još jednu mladost...

Surovo... Mi ćemo nastaviti da brinemo oko gluposti, a njeni roditelji će biti jedini koji će je pamtiti i svaki put suzama zaliti hladnu zemlju... Ja mogu samo ovako sačuvati malu uspomenu na nju... Samo ovako mogu srcem poželjeti da je ona srećnija na nebeskom svodu, nego što je bila ovde... Nadam se da je našla svoj mir, iako je ovde ostavila prazninu za jedno mjesto u mnogim srcima. Prazninu koja se neće moći ispuniti novcem, telefonom, garderobom... Koja se neće moći tek tako zakrpiti u srcima ljudi koji su je znali.

Počivaj u miru djevojčice...