Postoje ljudi koji svoje srce ne nose u grudima sakriveno od ostatka svijeta, ušuškano u tijelu, kao blago u pećini sa trista čuda. Postoje ljudi koji svoje srce nse na dlanu, onako otvorenom, okrenutto prema nebu, ka suncu... Ljudi koji svoju dušu ne kriju u džepovima i škrinjama, već su ogrnuti njom kao plaštom najfinijeg tkanja... Ukrašenu svojim suzama prolivenim u tužnim samim noćima. Postoje takvi ljudi koji bi ti to isto srce dali, i tu istu dušu poklonili, tek tako... Jer si tražio. Postoje takvi ljudi... Svakog dana okreneš glavu od njih, praviš se da ih ne primjećuješ, nekad se drsko okreneš, nekad ih opsuješ... Ali oni znaju biti veći nego što bi ti ikad bio... Romi su to.
Svaka zemlja ima svoje Rome. Svaka vjera ima svoje... Ali oni se ne razlikuju ni po čemu kao mi, oni su svuda isti... Svuda su njihovi prašnjavi tragovi, njihove uklesane bore, i šarene boje... Nema smijeha bez njihove pjesme, i nema pakla bez njihove kletve,ako vjerujete u njih. O njima se pisalo, o njima se pričalo, snimalo, i pjevalo. Oni svačiju tugu najbolje znaju, a svoju ne vide. Jer oni nemaju srce za to.
Diskriminisani zbog svog načina života, zbog svoje slobode koju nikom nisu dali, zbog svoje ljubavi prema životu... Ismijavani zbog svog jezika, zbog svojih pocijepanih cipela koje broje više kilometara nego tvoje mercedes... Progonjeni ljudi kojima nikad nismo dali šansu da budu dio nas... Ljudi kojima smo odmah zakačili etiketu lopova, varalica, smutljivaca... Djeca koju vidimo samo kao prosjake, male bezobraznike koji nisu birai svoju sudbinu. Uskraćeno im je obrazovanje, vaspitanje, djetinjstvo, bezbrižnost, izbor, uskraćen im je život normalnog djeteta.
Oni žive najbolje što zanju, žive nako kako su naučili, kako su primorani. Bez domovine, bez zemlje, bez porijekla, bez budućnosti. Žive da prežive. I možda je suvišno reći da se 8. april obilježava kao dan Roma, pa je to izvuklo ovaj tekst iz mene. Možda da nije tog dana ne bih napisala da su oni nacija sa najvećim srcem u grudima. Možda, da je neko bolje stanje na Balkanu, možda bi bili jednaki kao mi, živjeli bi možda u stanovima, možda bi njihova djeca išla u školu, naučila da sebi izgrade bolji život, da zaslužuju bolji život. Jer nas su učili da su oni prljavi, niži od nas, da im se ne približavamo, da će "Ciganka da te ukrade"... Tužno je to kad malo bolje razmislim. Tužno kako možemo imati predrasude o drugima, a sebe i svoje greške i mane ne vidimo. Tužno je što se taj problem nikad neće riješiti, jer možda ni oni ne žele da se riješi... Oni su srećni sa svojim srce, čađavim brazima i zlatnim zubom... Oni su srećni jer imaju više života u očima nego što mi znamo živjeti. Oni su srećni jer ih vjetar može ponijeti svuda... Ne pripadaju državi, ne prodaju dušu, ne pripadaju nikom osim sebi i Bogu kojem se mole. Ako i vjeruju u Njega...
Možda jesu drugačiji, ali nikako nisu manje vrijedniji od nas... Onis u žrtva vječitih predrasuda...
No comments:
Post a Comment
Note: Only a member of this blog may post a comment.