ljubav rusi zidine ponosa i tastine

Spremna sam. Danas sigurno. Mozda je zbog vjetra koji bjesni danima, ne samo po ulicama nego i svuda u meni. Trebalo mi je samo malo vremena da shvatim, da ponovo naučim lekciju. I spremna sam priznati, sebi, njemu, svima. Ma koliko se lomila, ma koliko prelamala, ma koliko pokusavala da mu danima pronadjem izgovor, jednostavno više nemam riječi... Nemam više volje... Možda ni srca više nemam. I tako, po neki put, i sigurno je poslednji, oprostiću se od njega, i predati ga zaboravu, Jer MrRight tamo i pripada. Trebalo je da ga ostavim tamo još prvi put. Trebalo, ali očigledno da nisam dobro naučila lekciju. Životne škole su takve, ponoviš po koji put razred, izgubiš neku godinu, vječito studiraš i uvijek imaš nešto da naučiš. Ali i da izgubiš...

Takva sam oduvijek bila, do zadnjeg svog atoma se borim, do zadnjeg grama srca se istrošim, i onda na nekoj običnoj gluposti prelomim zaostale parčiće... I stanem... Odustanem. Jer samo u zadnjim atomima sebe shvatam da li je TO nešto vrijedno borbe, vrijedno rušenja sebe... I obično nije... Jer kad moraš da se za nekoga toliko boriš, kad moraš zbog nekog sebe da skrckaš, onda sigurno nije vrijedno. Niko te neće uništiti ako ima bar djelić srca u grudima da mu kuca. MrRight - on nema srce... da kamen ima u grudima bolje bi bilo, on je bar hladan, ima neku emociju. Ovako, mislim da on u grudima ima drvo, sasušeno, istrulilo, pusto i mrtvo... Čak sam i sigurna u to. Jedino mrtav čovjek ne osjeća ništa, jedino takav, sa trulim panjem u grudima, može biti toliko sebičan da mu je malo da te jednom ubije.

Danas sam konačno spremna oprostiti se. Pokupiti svoje parčiće srca i poći na popravku. Opet. Svaki put. Baterije istrošene. Pokvarene. Opustošena zemlja moje duševne prerije. Bezbolna transplatacija. Jedan mi je čovjek rekao "Zar može neko tebe da ne voli?" Izgleda da može. Izgleda da je to nešto u mojoj krvi, u  mojoj koži... Sigurno je nešto za protiv-ljubav. Sigurno sam vakcinisana kao mala. Ja, koja zbog ljubavi živim, kojoj bez ljubavi ništa nema smisla.

Ne predajem se, nikada neću odustati od nje, ma koliko puta pala, svaki put ću ustati. Jer to je najvažnije. Ne odustati, ne predati se, ne izgubiti vjeru... Srce će se zaliječiti, duša će opet olistati, a ja se ne prestajem radovati uprkos svemu. Jer ja nisam izgubila koliko on. Vremenom, rane će zacijeliti, možda ću opet nekom smjeti da vjerujem, možda ću se usuditi opet da pokušam da volim... Ma koga ja to lažem, ja sam rođena zaljubljena u ljubav... Mojim venama ništa drugo ne umije teći. Ljubav je moja religija...