Otvorih album sa fotografijama... Od rođenja, bez photoshop-a, sa krezubim osmijehom djeteta... Ne znam zašto. Ne znam šta me podstaklo da to uradim, da li su samo korice albuma bile u pitanju, znajući šta se krije među njima, ili samo želja da ponovo vidim sjećanja... Sjećanja na ljubav, na nas dvoje, na zagrljaje koji mi sada izgledaju toliko nestvarno, kao da se nisu meni dogodili, kao da taj sjaj u očima nikad nije bio moj... Kao da na tim slikama uopšte nisam ja...
A jesam ja... Jesmo bili mi... Nas dvoje, nerazumne dvije budale potpuno ludi jedno za drugim... Ludi do bola, do koštane srži, do zadnjeg nerva u sistemu... Ludi od prvog susreta, od prvog pogleda, od mog prvog dječijeg naivnog osmijeha... Sada to sve izgleda tako daleko... Sada i te fotografije izgledaju kao snoviđenje... Nas dvoje... I naša ljubav... Jer to jeste bila ljubav... Čoveče, pa mi smo se stvarno voljeli, onako istinski, onako duboko, iz peta... Iz zemlje... Iz same suštine postojanja... Bolesno, otrovno, i na žalost neuspješno... Od prvog dana...
Prelazim prstima preko fotografija, i kao da na njima nisam ja... Crtam osmijeh, i zagrljaj... Iz tih slika naprosto ljubav izbija... Nije mi žao što sam ih sve ostavila u albumu, neka ih nek podjećaju na sreću... da sutra mogu znati kako izgleda sreća, da znam da sam je dotakla, da sam je grlila... Jer, biću iskrena, toliko srećna posle njega nikad više nisam bila... Čak ni sa MrRight-om - to je bio poseban oblik sreće... Ovako, kao sa njim, sa tim čovjekom koji me žigosao svojom ljubavlju, tako možda nikad više neću biti... Možda ću voljeti nekog jače, i možda biti srećnija sa nekim drugim, ali ta ljubav me iskovala u bolu i suzama... U osmijesima i zvijezdama... Taj čovjek me volio... Na neki svoj način, ali me volio svakim udisajem, svakom laži, svakim pogledom... Taj čovjek me disao svojim postojanjem...
Izgubili smo se u toj ljubavi. Nismo umjeli da nađemo put za zajedno. Meni nisu dale nezrele godine, a njemu... Njemu ljubav nije bila dovoljna... Izgubili smo nas... Ne znam kako smo jedno bez drugog nastavili jer život se činio nezamisliv bez njega, bez nas... Prošlo je šest godina... I svega par slučajnih susreta, tek toliko da noge zanijeme... Da se srece oduzme... Vjerujem da njega, koji je moj najveći grijeh, još uvijek ispaštam. Vjerujem da suze koje su nas pratile još kao trnje grebu pod mojim jastukom. Vjerujem, da i za njim još uvijek kaskaju moje suze prosute po svijetu... Vjerujem,..
Voljela bih da ga vidim jednom... Da se opet sa njim nekad ispričam kao sa sobom, jer on je znao moje demone, on ih je umio voljeti... Voljela bih da je srećan... Da li smo preboljeli posle šest godina? Ne boli više, to je najvažnije. Ne mrzim ga što me ostavio. Ne pitam se više ni zašto. Srećna sam bez njega. Možda ne onako kako smo željeli biti srećni zajedno ali srećna sam... I on je, bar želim da vjerujem u to. Nadam se da ću nekad, jednom, opet biti tako srećna sa nekim, i više od toga... Iskrenije makar... Jednostavnije... Nadam se... Vjerujem u to...
Kad otplatim sve suze...
No comments:
Post a Comment
Note: Only a member of this blog may post a comment.