Ti si moj razlog...

Pustiš ljude u žuvot nadajući se da će naći put do tvog srca... Da će htjeti da ga nađu... Da su vrijedni povjerenja... Pustiš ih, sa željom da možda taj pokušaj može da promijeni sve prethodne padove, sve prethodne neuspjehe... Misliš da je možda drugačije. Moraš da vjeruješ da jeste. I otvoriš srce, razgrneš ruke... I ništa...

Kako  ništa? Pa tako, lijepo, ništa se ne desi... Ruke i dalje raširene, spremne za zagrljaj, srce spremno da voli, željno ljubavi kao pustinja žedna vode... I ništa. Kamen kad bi zagrlio drugačije bi bilo. Drvo šiplje prazno kad bi volio naišao bi na neki odjek... Ljutiš se na sebe jer si opet ispao budala, magare glupavo... Ljutiš se jer si vjerovao, jer želiš emocije, želiš vatromet... Do đavola, samo želiš ljubav... Voljeti i biti voljen...

Neću da mi je stalo, hoću da ginem za tobom.

Neću da samo mislim na tebe, hoću da sam opsednuta nama.

Neću samo da te želim, hoću da bez tebe ne mogu da dišem.

Neću da me grliš samo rukama, hoću da me stegneš cijelim tijelom, da nikad ne pobjegnem od tebe.

Neću da se mijenjam zbog tebe, hoću da budem bolja za nas.

Neću da te volim samo riječima, hoću da si smisao mog postojanja.

Neću da te sanjam, hoću da se budim uz tebe.

Neću samo sate sa tobom, hoću život, hoću vječnost.

Neću seks radi reda, hoću da vodimo ljubav iz strasti.

Neću da zaglušujem vriske i sreću, hocu da se komšije žale zbog buke koju pravimo smijehom.

Jel sam ludak ako vjerujem u bezuslovno? Jesam, zatvorite me zajedno sa mojim već poludjelim nemanima. Zatvorite me u bezdan, bacite ključeve, zatrpajte puteve, spustite nebo na zemlju da mi korake sakrije. Ne želim život bez ljubavi, i proglasite me potpuno neuračunljivom ako ikad odustanem od nje. Spalite me na lomači grijeha ako nekad pristanem na manje. Jer ljubav, ona je moj smisao. Budi moja ljubav, hoćeš li?

I dalje ne razumijem kako je ljudima lakše otići, kako im je lakše odustati? Zašto je lakše biti sam svoj nego nečiji? Zašto je tebi bolje bez mene? Zašto misliš da je meni bolje sa mnom? Evo, hajde da se mijenjamo... Ja tebi mene, ti meni tebe... Da se prožmemo i isprepletemo kao lijane, da se stopimo jedno u drugo... Da ne postoji ništa osim nas... i Ljubavi... Nas troje... I svijet...

Jel sam ludak ako želim sreću? Ako želim neki potpuno drugačiji život od ovih ispraznih ljuštura u koje se skrivaju drugi? Jel sam neman ako želim disati vazduh sa nekim udvoje...? Držati se za ruku bar jednom u životu? Ljubiti se po mračnim uglovima? Smijati se u bioskopu? Voditi ljubav na pikniku? Praviti nekom rođendansku tortu, ili bar pokušati? Čekati Nove godine? Jel to ludost? Jel sam sanjala da sve to postoji?

Ako jesam, zaledite me, i srce mi u kamen pretvorite.