Crveno

Znaš onu crvenu kravatu koja stoji u mom ormaru,

potpuno tužna i neiskorišćena...

S kojom sam htjela da vežem svoje ruke uz tvoje,

svoje snove za tvoje...

S njom sam htjela srce da vežem,

strasno, perverzno, divlje...

Da se otima i vrišti dok ga svojim dlanovima smiruješ...

Bajke pred spavanje šapućeš...

Da je zagrizem dok mi tragove po leđima ostavljaš...

Sve sam to htjela...

I ona crna kravata, kupljena za poslovni izgled...

Crna suknja, da mi sputava korake,

i bijela košulja da prikrije golotinju...

I ništa ispod toga, osim sebe...

I kože moje prepune trnja...

I kravata..

Oko vrata da se zapetlja dok je stežeš...

Dok kidaš dio po dio kože i grizeš

Dok me s njom vežeš za sebe,

za svoje nemire, strahove ukroćene...

Ni to nisi umio...

Ne krivim te, kako si mogao da znaš...

Ni pertle nisi umio raspetljati a ne svoju dušu...

Još manje moju kosu umršenu na jastuku u zoru...

Razbacanu svuda po krevetu...

Sad možda nije ni važno...

Oblačim opet kostim žene i izlazim među svijet,

po malo pohabana na ivicama, nekako oštećena...

Nezakrpljena...

Istrošena nedostajanjem tebe,

i željom da stopala sputam i ruke svežem oko tvojih leđa...

Ispijena mrakom prepunim krika koji se odbijaju od zidove,

upijaju u poderotine na leđima...

U ugrize na butinama...

Koračam pomalo nesigurno

zbog želje da sve iskidam sa tebe zubima,

pod kožu da ti se zavučem i da se nastanim, kao parazit...

Kao neizostavnio dio tebe...

Da ti budeš moj kostim...

Da se u tebe obučem luda od ljubavi, i pobješnjela od strasti...

Da me zatvore u prvu ustanovu bez uspjeha da me obuzdaju...

Neće ni znati daje bila dovoljna samo crvena kravata...

I tvoj osmjeh...