Opraštam se sa oktobrom uz zvuke novog Sergejovog albuma. Bože, kako ovaj čovjek uspjeva da iz albuma u album zagolica svaku emociju. Od prve pjesme do danas ostao je ponos što smo rođeni u istoj zemlji. On i Balašević... Balašević i on... Ne mogu da razdvojim. Radni dan, nit kraj nedelje, nit sredina. Ne znam ni gjde su mi misli. Srce je valjda još u griduma. Šćućurilo se malo, minijaturno, u svom uglu i drhturi. Čeka. Samo.
A o samoći znam tako mnogo. O njoj ti mogu pisati, ali neću. Ne želim ti reći koliko to zna biti teško, ali i oslobađajuće. Kroz samoću ćeš naučiti toliko toga o sebi, spoznaćeš svoje granice, svoje snage, slabosti. Samoća te može povesti do najoštrijih ivica ludila, i moraš naučiti da držiš balans sa srcem u jednoj ruci. Jedan pogrešan korak i potonućeš u okeanu suza koje jedva čekaju da te prigrle. Da te natope svojim slanim talasima, da se nikad ne oslobodiš osjećaja soli u očima. Samo je dovoljno da pogledaš ka provaliji, da pomisliš na nju. Zato uvijek gledaj u ono šro nosiš na dlanu. U to malo zrno boba koje se skupilo u ćošku grudi i šapuće ti, traži puteve za tebe.
O tome znam i previše. O praznom krevetu koji te svako veče dočeka u svoj zagrljaj i priča ti o predjelima i pustinjama samotnim. I o njemu znam više nego što želim. Jer taj krevet, za tri broja veći je sva ujeha, sva toplina koju možeš da nađeš u ovom hladnom svijetu interesa i zabluda, osvete i bluda. To je sva ljubav koju možeš da imaš u ovom emotivno zaostalom svijetu. Jer ne može niko da te grli kao da si cijeli svijet, ne umiju ljudi da vole srcem i dušom, zenicama i sa svakom kapi koštane srži. Ne, ne znaju. I tako tvoje malo zgrčeno srce, ko slavuj ukrletci, bez pjesme i radosti. Šapuće o samoći, i ne da ti da potoneš.
Jer o toj tami znam gotovo sve, svaki njen lavirint, svaku vlat ugašene trave, svaki list koji drhti... Znam joj tajne, znam joj svaku nijansu mraka kojim bi te tako rado prekrila. Znam, iako nisam ponosna na to. Znam, ali se ne dam. Još uvijek izbjegavam njene zamke, još se koprcam i otimam, siječem sve mreže u koje me ponekad zaplete. Ne želim utonuti u njenu hladnoću jer onda bih bila dio svijeta, dio njihovih degeneričnih emocija. Ja ipak biram toplinu kreveta umjesto hladnog kamenog zagrljaja, i biram radije svoje malo zgrčeno srce umjesto tuđih kamenih odaja. I radije biram da se borim sa samoćom umjesto da gledam presahle zenice zarobljene u tijelu nekog mrtvog muškarca koji ne zna šta je ljubav.
Puštam papirni brod niz rijeku svojih želja. Opraštam se sa oktobrom. Zagrlim se i utonem u snove. Jer o samoći ne mogu da pričam. Pala bih u iskušenje da joj se predam, da potonem u so. A ja još u snove vjerujem.
No comments:
Post a Comment
Note: Only a member of this blog may post a comment.