Dotakneš dno u zivotu. Nekad. Osjetiš blato pod prstima, mulj sopstvenih patnji pod noktima. I budeš svjestan toga. Prihvatiš to kao prelomnu tačku sebe i ustaneš. Zalijepiš šavove, prespiojiš žice, zamotaš se u trake i ušiješ svuda gdje je puklo. Ustaneš i dišeš. Nisi umro, kuca ti negdje srce u tijelu, nešto ti teče venama, al nisi umro. Shvatiš šta želiš a šta nećeš. Pratiš osjećaj i znaš kad želiš sex, kad poljubac, kad ne želiš ništa. Jer iskrenost je tvoje bogatstvo.Sinoć sam bila svedok slobode. Rođena u ljeto, sa morem u krvi i previše soli u očima. Oduvijek zaljubljena u okean, bila sam svedok jedne sjajne izložbe. Ali i nečeg što je bilo skriveno iza nje. Negdje u tim paletama boja nije bilo depresije ni tuge. Nije bilo tajnih pretinaca punih suza. Bilo je emocija, bilo je topline i što je važnije bilo je slobode. Jer šta je more nego vjetar. I šta je srce nego ljubav.
Nikad mi nije u potpunosti bilo jasno izražavanje bojama, ali umjeće da svoje imaginarije i maštu oslikaš i udahneš im izgled je čarobno. Voljela bih kad bi moje riječi mogle da se naslikaju i kad bi postojala boja za svaku napisanu nijansu mog srca. Možda je nemoguće odrediti da li je moja iskrenost plava, ili je moja emotivnost purpurna do zvijezda. Možda bi prah iz mojih vena bio siv sa primjesom crvene, za sve izgorele ljubavi. Možda bi sloboda koju nosim u sebi bila u bojama vjetra s jeseni. Vidiš, nisam ja toliko dobra s bojama koliko mogu riječima da zapletem paukove mreže na tvom uzglavlju.
I nije samo izložba slika razlog za riječi pune nemira. Nije samo noć i vino razlog za osmijeh. Vidiš, ja moje srce nisam uspjela proanći. Ne znam jel sišlo u pete il u mali prst lijeve noge. Nije ga bilo. Bile su oči i smijeh, bila je zima i šapat. Dodir prstiju na obrazu, po neka zvijezda u oku al srca nigdje. Nije zatreperilo u bojama mora, i nije disalo u vodi. Sakrio se lopov mali, vrebalo je srce iz nekog svog mraka, sa svojim bojama po licu. I malo pepela na nosu.
Kad jednom dotakneš dno i naučiš prave vrijednosti u životu prestaneš traćiti vrijeme na usputne analize i slučajne susrete. Poželiš dlan na dlanu, poželiš gram više pažnje, poželis iskre i varnice umjesto hladnih zvijezda i emocija u boji.
Ukrala sam koji minut za čitanje i ovo mi je prva tvoja priča. Drago mi je zbog toga i činjenice da sm došla do tvog bloga. Divno ispleteno ono što smo svi mi jednom iskusili, koliko god se naše dno razlikovalo od tuđeg. Nekoga Bog daruje talentom za slikanje i to je divno. Ali je tebe darovao nečim drugim. Talentom da emocije naslikaš riječima. Hvala ti na ovom tekstu, uživala sam!
ReplyDeleteHvala Tatjana puno, drago mi je da si pronasla moje nebo, nadam se da nece biti poslednje sto si procitala odavde. :)
ReplyDeleteSjajana priča. Fantastično izražavanje misli, slikovito, osećajno,...skoro da može da se oseti i dodirne. Uživala sam čitajući. Često nas baš ta patnja dovede do raznih spoznaja i počnemo više ceniti ono što imamo u životu!
ReplyDelete