Ja pričam uzdasima, i grlim usnama

Kaže da mu nedostajem. Uzdahnuh. To je bilo mnogo jednostavnije nego priznati. Lakše nego reći "I ti meni". Ostale su riječi da lebde u vazduhu. Nije da nisam željela da priznam. Nije da ne mislim na Njega. Nedostaje mi. U ovim mračnim vremenima kad se za vazduh jedva borim. Možda nije pravo vrijeme da mi nedostaje. Nije da nisam htjela da kažem. Ostale su mi riječi na usnama, neizgovorene. Izgovorila sam ih kasnije, kad sam prekinula vezu. Izgovarala sam ih cijeli dan pokušavajući da mu ih napišem, onako nehajno, kao usput. Glas me izdao. Izdao me kad sam čula Njegove riječi "Nedostaješ mi". Krcnulo je nešto, negdje, u mojim bezbrojnim arhitekturama.

Rekla sam mu kad je tišina utihnula. Kad je ostao eho da odzvanja u meni jer već odavno i sama sebi nedostajem.

Rekla sam mu da sam srećna što su mi se putevi ponovo ukrstili sa Njim, posle beskrajno dugo godina, posle cijelog jednog života odsustva.

Rekla sam mu da mi je drag, uvijek je i bio, možda je čak jedan od rijetkih koji nije bio gad prema meni i koji me nije tretirao kao fizičko biće. Naprotiv. Sa Njim sam se uvijek smijala, iako je to trajalo kraće od uzdaha. Smijem se i sad.

Rekla sam mu i da mi je Njegov zagrljaj prijao. Kao lijana oko starog oronulog drveta. Loš je mjesec, loš za mene. Pola me nema, pola su me pojeli termiti užasa. Rasturili me okolo poput mahovne a ipak sam osmijeh uspjela da sačuvam.

On ne zna ništa o mojim slabostima. On ne zna ništa o mojim sputanim demonima, i zatvorenim aždajama. Bolje je tako. Ne bi ga uplašile, prošao je i on svoje krugove pakla. Možda ne bih umjela da mu objasnim, možda ne bi razumio, možda bi rekao da sam preosjetljiva, da previše lično doživljavam ljude i srca, i ne bi pogriješio. Jer takva sam. Previše otvorena za ovaj sumanuti svijet i sa previše srca za ove mračne ljude.

Rekla sam mu da je ovih dana njegova poruka za dobro jutro jedina svjetlost u mojim noćnim morama. On i moje crnobijelo mače. Njih dvoje su mi jedine zvijezde na nebu osutom uzdasima. Ne vezujem se lako, ne puštam nikog više blizu srca, niti znam gdje sam srce sakrila. Umorila sam se od traženja, i tako sam lako skliznula u zaborav. Prepustila se rutini dana, ljepoti noći, stranicama knjiga i sopstvenim padalicama. Zaboravila sam na ljubav. Na radost. Na ono kad ti neko nedostaje.

Želim konačno biti slaba. On ima taj zagrljaj u kom bih mogla da se raspadnem, da budem samo ja, samo obična žena. Ima zagrljaj, možda ima i srce jače od mog. Možda je vuk u jagnjećoj koži, možda će mi srce rastrgnuti poput čopora izgladnjelih bijesnih pasa, možda će znati da me usreći, da me nasmije... Možda bude, možda ne. Ali nedostaje mi. Onoliko koliko sam u stanju da osjetim.

Evo rekla sam mu.