I sav sam kao ona staklena stvar...

Sa kišom izlivam tugu. Reći ću ti nešto što krijem u sebi dok stojim na terasi, iza stakla, posmatrajući kišu i puste ulice komšiluka. Reći ću ti da je more tuge u  meni. Da je okean neisplakanih suza nastanjeno u mom srcu. Želim ti reći koliko sam izgubila u poslednje vrijeme. Ne zbog sopstvenog ega, ne da bi ti osjetio bol ili žaljenje zbog mene. Ne da bih ja bila u prvom planu. Želim ti reći koliko si srećan i koliko je gubitak nekog ili nečeg u stvari novo rođenje.

Izgubila sam srce. Tačnije, lično sam ga izvadila iz grudi, iskidala zubima arterije i bacila ga na smetlište pacovima. Nisam umjela da se borim, nisam umjela da budem jaka, nisam imala hrabrosti. Izabrala sam prašinu, i pad. Izabrala sam da naredni period idem kroz život bez srca. Manje je bolno. Jednostavnije je. Ne osjećaš bol, ne osjećaš ništa. Samo dišeš. I to je sve što znam da radim. Uzdah. Izdah. Do u nepovrat.

Sa srcem su otišli ljudi. Oni koje sam zvala prijateljima i ljubavima, zavodnicima, simpatijama. Otišli su svi oni koji nikad nisu ni marili, oni koji su pričali a nisu činili. Neke sam lično otjerala iz života. Vjerujem da zaslužujem bolje od takvih. Bilo je tako prirodno da odu, kao usputni gosti, svratili na kap mojih suza i čašicu moje krvi, na krišku tuge da nahrane sopstvene mrtve duše. Nisam mrtva. Samo zaleđena u vremenu. Stala. Neka su otišli. Takvi lažni mi nisu ni potrebni.

Sa ljudima je otišla ljubav, i radost. Osmijeh. Onaj osmijeh iskren poput djeteta kad mu se ostvari želja. Ostao je kalup samo. Navika pokreta. Mišićna memorija. Ostala sam ja. Školjka, prazna, puna vjetrova i oluja. Divlja i bijesna. Prepuna vriskova koji odzvanjanju u meni. Tjeraju me da grizem i ujedam, da grebem i kidam, da budem ludak zaražen bjesnilom. Jer drugačije ne mogu podnijeti svijet, i ovu neiskrenu gomilu živih bića koji sebe nazivaju ljudima. Marsovcima u roblje prodati, zemlju prepakovati u kutiju dinamita i raznijeti. To treba. Lakše mi je bez srca da izliječim rane. Da preživim ljude. Lakše mi je da bijes kroz usne izbacim iz tijela. Suza nemam. 

A ti si srećan jer nisi izgubio ništa. Možda neku ljubav, možda psa, kanarinca, možda si izgubio tiket na kladionici, ali ništa više od toga. Znaš šta je kad ti umre neko drag i blizak, ali ta bol te tako brzo prođe kad si okružen prijateljima koji samo nose dobre maske. Ja ne mogu tako. Ja žalim. Ja plačem. Ja ćutim. Povlačim se od svijeta i pokušavam da se pronađem, da obuzdam bijes. Ne znam način. I ovaj koji imam je sigurno pogrešan. Bez srca je sve pogrešno. Kiša mi ne smeta. Ne dotiče me zima. Ne smeta mi magla. Tuga, pustoš, golotinja. Ostali su mi prijatelji kojima mogu da ispričam suze, rijetko ali mogu. Ostali su mi dani da se borim sa sobom u ringu, pa ko pobijedi. Životinja i zver ili ja.

Naučila sam ko su ljudi za koje se vrijedi boriti. Naučila sam kome treba pričati, a koga grliti. Svi moji gubici su me naučili vrijednostima u životu. Naučila sam da nije važna boja posteljine kao ono što se dešava ispod nje. Naučila sam da nije važna marka telefona sve dok možeš da čuješ nečiji glas. Naučila sam da nije važno koliko imaš virtuelnih ljudi u životu već koliko onih pravih uz sebe kad je najteže. I najvažnije, naučila sam da materijalno nikad ne može da nadoknadi ljubav. I ne želim nikad biti uspješna i bogata ako to znači da neću biti voljena. Jer Ljubav je sve za šta se vrijedi boriti. To sa sigurnošću znam. Ljubav porodice, ljubav djeteta, ljubav druge polovine. Ljubav je ta koja liječi. Ljubav je ta koja ubija. Vaskrsava. I osvaja. 

A ti si srećan jer ne moraš da brineš o sopstvenoj samostalnosti. Tebi su slavlja u glavi, provodi i ljetovanja, skijanje i vrele noći, žene koje kupiš jednim pogledom, i muškarci koje možeš svući u javnom wc-u. Srećan si jer ne nosiš u sebi ništa osim trenutnog zadovoljstva. Ispunjavaju te sniženja, i cipelice, i isprazni razgovori sa ljudima koje nazivaš prijateljima. I ostani tako bezuslovno srećan, ostani tako bezbrižan jer ti ne bi imao snage ni nositi se sa svojim demonima. Oni bi te živog pojeli.

Kad opet naučim da hodam, i kad opet budem čula zveket srca u grudima nadam se da ću moći da gledam na život sa istim žarom kao i ranije. Nadam se da će mi osmijeh povratiti bar nijansu zvijezda koje sam utopila u sopstvenim morima. Kad opet budem smjela da volim nekog tako iskreno i tako bolno i toliko jako da se kineski zid povije pod težinom jedne riječi, nadam se da će biti neko bolje vrijeme i neki bolji ljudi oko mene. Jer ovaj svijet je samo utočište, samo sklonište dok ne razvijem krila. Kad opet budem imala srce, nadam se da neće biti  kasno za ljubav i sreću.