Ne okreći se sine

Danas sam ustala posle nemirnih snova. Mjesečarskih. Punih. Danas nemam razumjevanja. Danas mi smeta koža koju nosim, i trepavice koje grebu, i trnje u očima, zvijezde sasušene. Danas sam sve ono što nisam.

Život se dešava, svima, pa i meni. I svi imamo loše uspomene. Ja imam loše gomile uspomena. Moglo je i gore. Jedan od mojih rijetkih prijatelja, Vlado, mi je rekao nedavno "Toliko dugo te znam, i znam puteve kojim si išla, znam i zvijezde kojim si se hranila. Plakali smo zajedno i smijali se još jače. Ali ti kao da si rođena za loše."

Možda je bila loša godina. Možda su i berbe bile loše. Možda je bio pun mjesec. Odbijam vjerovati u sve to. Jedina mana je što sam rođena među pogrešnim ljudima. Zato sam promijenila ljude. Otišla od njih. Da se ne okrećem. Da ne gledam iza sebe. Ne odgovaram na pozive, ne odgovaram na osmjiehe, ne slušam ih. Život me naučio. Ne okreći se iza sebe, tamo nema ništa što bi ponio sa sobom. Ne slušaj one od kojih si otišao. Prošlost miniraj iza sebe i idi. Gazi naprijed. Ne odustaj. Iscijepan i poderane duše, razlomljenog srca, krvavih dlanova, ali gazi naprijed.

Pojaviće se uvijek neke aveti iz mraka da te vuku nazad. Tražiće te. Tragove ti čitati, ali i dalje se ne okreći. Jer ako se okreneš, ako poklekneš na tren, vratićeš se do poslednjeg miniranog koraka. I biće kao da nisi ni otišao. Ponovo ćeš da ispunjavaš tuđe hirove, ponovo ćeš da radiš sve što drugima odgovara, ponovo ćeš zaboraviti na sebe. Biće lošije nego ranije. Zato se ne okreći, nikad, nikome.

Ne razumijem kako ljudi popunjavaju svoje praznine. Čime ih zatrpaju, koji korov posade namjesto srca. Ne znam kad su postali sebični, da li je zbog radijacije, nestašice, ili nedostatka ljubavi. Da li je moguće da je većina ljudi nevoljena? Ne razumijem. Ne mogu da se uklopim. Uporno pokušavam da okrenem leđa, ali oni koji te vuku nazad su obično oni zbog kojih si otišao. To su uvijek oni koji su ti najbliži. Pohlepni, gramzivi, sebični, duševno paralisani, samo traže i otimaju, grabe, i za uzvrat dobiješ samo trnje. Među takvima sam ja rođena. Među kamenjem.

Grize me noć. Znam da se moram i ovaj put okrenuti. Na silu mi uvrću vrat da ih pogledam, da stopala okrenem i napravim ta tri koraka nazad. Vjerovatno je ostala neka šupljina prilikom miniranja. Dinamitom da raznesem. Zadnji put. Mora da bude zadnji. Jer ako nastavim sebe da dajem drugima koji ne umiju da me vrate, ostaću bez sebe, a gdje ću onda? U čije srce onda mogu da stanem? Svi moji krahovi su me naučili da budem jaka, ali ljudi su ti koji me lome. Hoću li ikad biti otporna na njih?

I poslednju masku sam nedavno zapalila. Ostala sam gola pred svijetom. Ne umijem više da se nasmijem ako ne osjetim osmijeh u sebi. Ne umijem da zadržim suze, sve brane sam iskoristila da podignem zid između mene i ljudi iza. Ostala sam samo ja, onakva kakva sam rođena. I to je najbolje što je moglo da mi se desi. Ja se moram okrenuti još ovaj put. Ti nemoj, nikad. Idi naprijed i nikad se ne okreći. Da je trebalo da gledaš nazad imao bi oči na potiljku. Samo idi. I drži srce otvoreno. Voli! Nikad nemoj da prestaneš da voliš, sebe ponajviše.