Kad bih morala da opišem nedostajanje ne znam koje bih riječi upotrijebila. Ne znam kako bih mogla da nacrtam tu prazninu koja je ostala posle Tebe u mojim rukama. Ne znam ni koju bih boju iskoristila za zenice koje su ostale nepotpune. Ne znam kako bih ti drugačije mogla reći da nedostaješ, da fališ, da to više nije osjećaj, da nije fizički, nego kao da pola mene nema. To je nemanje. Tako se osjećam. Nemanje Tebe.
Znam, još samo neka noć i moja kosa će se rasuti po tvojim rukama, i biću ponovo cijela Ja. Biću neka nova Ja, meni nepoznata. Biću. Postojaću. Kao što nikad nisam. Po prvi put u životu biću potpuna, nevezana, bez zvijeri, bez straže, bez trnja i kamenja u koži. Da se ne moram pitati jesu li u Tvojim očima zvijezde ili demonski sjaj prevare i moje naive. Još uvijek se plašim. Plašim se da će me ovaj osjećaj pripadanja rastrgnuti kad budem ponovo morala da se vratim u puste zidove iz kojih si me izvukao. Plašim se rastanka. Plašim se da će mi srce prepući kao tektonska ploča, da će se eksplozijom rasuti i... Gdje onda se nađem? Gdje da Tebe sastavim ponovo?
Nisam sigurna da znam i sebe prepoznati u ogledalu. Taj djevojčurak koji me gleda je neko koga ni ja ne poznajem sasvim. Odakle si nju stvorio? Jer ona je sva od paperja, sva od sunca satkana, radosna i pogledaj - ona je živa, postoji. Ona jeste. Kao što ja nisam nikad bila. Još samo neka zora i moji dlanovi neće biti hladni. Neće me zima ujedati za prste. Iako znam, vratiću joj se. Ostaće da me čeka u onom krevetu za dva broja većem od mene. Čekaće gladna moje krvi, da me zagrize poput jabuke, da se sladi mojim Nemanjem tebe. Znam, raskomadaću se kad ponovo od tebe odem, u dijeliće se pretvoriti. Hoćeš li me znati sklopiti opet? Hoćeš li zaboraviti gdje je srce?
Napraviću mapu do tvog uzglavlja. Sve tajne gazove ću da ucrtam, svaki uzdah da upletem, svaki zrak sunca u sebi da sakrijem. Napraviću mapu po kojoj da te tražim kad jednom opet odem od tebe, kad te ostavim na peronu da gledaš u moja stopala. Okrenuću glavu da sakrijem bol. I ostaviću svoj odraz u tvojim ogledalima, meni neće trebati. Jer samo će se tijelo od tebe rastati. Sve što ostavim u tvojim odajama, sačuvaj za laku noć. Sačuvaj za neko ljepše jutro, za neko naše ljeto. Sačuvaj me od mojih aveti, proždraće me bez tebe. Pustila bih se. Ionako me bez tebe pola nema. A to više nije osjećaj.
Nisam sigurna da znam i sebe prepoznati u ogledalu. Taj djevojčurak koji me gleda je neko koga ni ja ne poznajem sasvim. Odakle si nju stvorio? Jer ona je sva od paperja, sva od sunca satkana, radosna i pogledaj - ona je živa, postoji. Ona jeste. Kao što ja nisam nikad bila. Još samo neka zora i moji dlanovi neće biti hladni. Neće me zima ujedati za prste. Iako znam, vratiću joj se. Ostaće da me čeka u onom krevetu za dva broja većem od mene. Čekaće gladna moje krvi, da me zagrize poput jabuke, da se sladi mojim Nemanjem tebe. Znam, raskomadaću se kad ponovo od tebe odem, u dijeliće se pretvoriti. Hoćeš li me znati sklopiti opet? Hoćeš li zaboraviti gdje je srce?
Napraviću mapu do tvog uzglavlja. Sve tajne gazove ću da ucrtam, svaki uzdah da upletem, svaki zrak sunca u sebi da sakrijem. Napraviću mapu po kojoj da te tražim kad jednom opet odem od tebe, kad te ostavim na peronu da gledaš u moja stopala. Okrenuću glavu da sakrijem bol. I ostaviću svoj odraz u tvojim ogledalima, meni neće trebati. Jer samo će se tijelo od tebe rastati. Sve što ostavim u tvojim odajama, sačuvaj za laku noć. Sačuvaj za neko ljepše jutro, za neko naše ljeto. Sačuvaj me od mojih aveti, proždraće me bez tebe. Pustila bih se. Ionako me bez tebe pola nema. A to više nije osjećaj.
No comments:
Post a Comment
Note: Only a member of this blog may post a comment.