Zamisli me

Zamisli me. Nacrtaj me u mislima usamljenu.

Izvađenu iz korijena, iz zemlje,

poput osušenog drveta poslije uragana.

Zamisli me, razbacanu. Raznesenu.

Kao posle ratišta ranjenu, gelerima ukrašenu.

Zamisli samo. Mene u mraku.

Cigla na ciglu, kamen na kamen.

Jednu po jednu u visinu stavljam.

Gradim moj mrak. Moju samicu.

Parče leda držim na usnama da zaledim osmijeh.

Da ga zapamtim prije nego ga uzdah izobliči.

Gromadu veću stavljam na grudi,

da ovo što je počelo kucati usporim,

da sačeka nedoraslo moje srce.

Vjetrove puštam da divljaju. Shvati me.

Zamisli me samo zgrčenu na sredini kreveta,

skupljenu oko svog srca, oko tvog imena,

oko uspomena i mirisa.

Jel misliš da i dalje ne treba da budem zidar sopstvenog mraka?

Jel i dalje misliš da se ne trebam plašiti?

Daljine, kilometara, ćutanja, obaveza?

Kako da se ne plašim?

Zamisli me. Nacrtaj me prstima u zamagljenom ogledalu.

Razvuci mi osmijeh ponovo, iscrtaj mi smijalice na obrazima,

zastakli mi oči da ponovo sijaju. I ugasi svjetlo.

Ugasi ga i pusti moj mrak svuda da se razlije,

magično da se utopi u obrise. Pusti ga.

Da prekrije moju sjenku na krevetu

što je ostala da ide od zida do zida,

da grebe noktima i lupa vratima.

Pusti mi mrak da divlja.

Zamisli me zamršenu, upetljanu u sopstvene prste,

kako te sa obzorja brišem.

Kosom se vežem, oko grla je pletem,

da zadržim ugrize, da zadržim dah.

I oči sklapam, glavu u zemlju spuštam da se zvijezdama ne divim,

da ne budem još jedan uveli suncokret,

spržen i izgorio u sopstvenom prokletstvu da samo u sunce gleda,

da samo tebe jednog vidi.

Kako da se ne plašim?

Kako da se u mrak ne povučem?

Vjeruješ li sebi toliko?

Zamisli me.

Utišaj muziku i oslušni moj smijeh kako izbija iz zidova,

kao plijesan se lijepi i u dah ti ulazi.

Oslušni vriskove koji odjekuju,

kao hiljadu samurajskih mačeva režu mrak i jutra.

I uzmi sve jastuke koje nađeš na podu.

Prekrij se njima da me ne čuješ.

Da zaglušiš tamu i u tišinu da me pretvoriš.

Zamisli me utišanu. Sjenku. Tamu. Zamisli me takvu.

Prekrivenu samo tvojim očima,

zaštićenu dlanom preko srca, drugim preko grla.

Stegnutu. Sputanih želja.

U konopce vezanu i na dno mraka bačenu.

I dalje vjeruješ da si sunce pod kojim ću se probuditi?

I dalje misliš da smijem utišati strah?

Vjeruješ li da mi ovakvi, ludi i izgubljeni, možemo prerasti sudbinu?

Biti jači od želja?

Zamisli me. Nacrtaj me.

Dušu mi iskroji iz novina.

Priljepi mi jedno kartonsko srce.

Zakači ga iza sebe kad juriš s vjetrom poput zmaja.

I diši me.

Diši me stalno da bih mogla ostati ja.

Ovo što si stvorio.

Diši me da bih prestala graditi mrak, da bih prestala da se plašim,

da ne zaledim dušu i sebe, i tijelo, i sve tvoje tragove.

Samo me diši kao ja što sam te ćutala svih ovih dana.

Diši me kao što sam te čekala svih ovih godina.

Diši me. To je sve što mi je potrebno.

Da dišeš za nas. Za mene. Za želju.

Zauvijek želju.

Do puno želju.