Za izgubljene veze među nama vezanima

Strah nije rešenje. I sama to znam. Znam da drhtanje i strepnja nisu pravi putokaz. Iako drhtim. Iako strepim. Iako se plašim sebe i svojih riječi koje ovih dana kuljaju iz mene kao previše šlaga na torti. Ima takvih dana kad bih pobjegla od svijeta.

Sinoć sam srela ljude od kojih bježim. Da ne bih došla u situaciju da kažem ono što mislim i ono što osjećam. A osjećam dosta toga. Izdaju prije svega. Bijes jer to su moji ljudi, moja krvna veza. Jer smo bili bliski, najbliži. Bijes jer sam trčala ka njima uvijek, a oni nisu niti jedan korak napravili prema meni. Zaboljelo je sinoć sve prećutano, davila sam se u riječima, grcala da se ne ugušim, okrenula glavu. Morala sam. Šta bi dobro izašlo iz svađe? Iz moje osude, a krivi su. Jesu. Po svakoj optužnici.

Najteže u životu je znati kad treba da odeš, za svoje dobro. Znati kad treba da prećutiš. Znati kad treba da se odrekneš ljudi koji ti znače, u koje si se kleo, kojima si vjerovao. Ja znam šta je izdaja. Znam šta je bol. Znam ukus gorčine kad si sam. Brutalno sam i usamljen. Znam. I ne želim da prolazim ponovo kroz to, pitajući se da li sam ja pogriješila, da li sam zaboravila rođendan, posjetu, da li sam zaboravila kupiti čokoladu. Vjerujem da nisam.

Sinoć sam bila stranac među svojima. Ponovo. Htjela sam da vrisnem, da istrčim, da psujem, možda i da se napijem. Zgrčila sam se ipak, odlučila da oćutim, i da pustim. Da se povučem. Jer oni imaju svoj život, svoje porodice za koje se bore, zašto bi njih bilo briga za sestru? Za tetku njihove djece? Zašto bi marili kao ja što sam? Ne osjećamo svi istu privrženost prema rodbinskim vezama. Ja sam opet ispala PREglupa i PREvezana i PREemotivna. Možda sam sad ja negativac. Možda sam ja njih povrijedila. Možda je trebalo ipak da im oprostim, hiljaditi put da pogazim sebe i svoj ponos, i svoju ličnost i budem ona super-sestra. Pa šta ako me ne posjećuju? Pa šta ako jedan od njih već tri godine ne prelazi moj prag? Možda sam trebala oprostiti, ali neću. Jer mi je dosta.

Jer život je previše lijep da bih ga trošila na ljude kojima nije stalo do mene. Jer meni je savjest mirna, jer znam da nisam pogriješila. Ne možeš cijeli život davati i voljeti, a ništa ne dobiti zauzvrat. Ne možeš uvijek biti svima oslonac a ko je tu kad tebi treba? Ko je tu da ti napravi čaj kad si bolestan? I pitaš onda zašto se plašim? Kako da ne strepim kad ljudi koji su moji ne znaju da vole, kad sam naučila na tu vrstu ne-ljubavi. Kako da ne strepim od svoje sjene ponekad? Žao mi djece jer ih zaista volim. Žao mi što im ne mogu biti tetka. Žao mi što su nas brakovi raskrzali i rasparali nam veze. Žao mi što je život bio tako surov prema nama. Jer kad naših roditelja ne bude, mi nećemo mariti jedni za druge. Nećemo znati jedni za druge.

Žao mi što moram priznati da sam na kraju svega ipak sama. Što znam na koga mogu računati, a taj broj ljudi je mali. Mikroskopski. Srca su im velika. To se broji. Srca su bitna. Ništa drugo. Jedan od ovih Mojih Ljudi sutra slavi rođendan. Neću mu čestitati. Ni on meni odavno ne čestita niti dolazi. Ali ne želim mu ništa loše. Ne želim mu tugu. Ne želim da pati. Možda malo da mu nedostajem. Ali zaista želim mu da je srećan, pa i bez mene. Ja sam naučila.