Al još se ne dam i još me ima

Vec odavno želim da napišem ovaj post, da malo skrenem sa teme ljubavi. Svi koji čitaju moj blog i koji me prate preko Fb već odavno znaju moje sklonosti ka pisanoj riječi, i neiscrpnim izvorima emotivnosti. Takva sam. PREosjećajna za današnji svijet. I bilo je jako teško uklopiti se u isti. Preboljeti prošlost. Olizati rane. Prihvatiti ljude onakve kakvi jesu. Mogu svi "životni učitelji" da pričaju bajke i dijele afirmacije ali zaista - životni put nije ni malo jednostavan. Posebno kad spavaš na trnovitim snovima, i kad te muči sve loše. A svi imamo takve trenutke. Bili smo ostavljeni, razočarani, izdali su nas, i mi smo sve to uradili nekom. Možemo se samo zavaravati da nismo. I ja sam nečija bol. 

Bliži se moj rođendan. I nije mi baš jednostavno prihvatiti sve što se dešavao prethodnih godina na taj dan. Ali učim da živim sa tim. Preboljela sam toliko toga, i nije bilo lako. Mučili su me snovi, uzdasi, vriskovi, mučile su me suze, mučile su me izdaje. Bilo je toliko neprospavanih noći. Dok se nije prelomilo negdje u meni. Tako dalje ne ide. Potisnute emocije, zatrpane suze, neizgovorene riječi. Bila sam stroga, prema sebi, prema drugima. Hranila sam se mrakom. Ma sve što ste ikad pročitali na mojim stranicama, između redova, sav taj mrak i demoni o kojima sam pisala - sve je istina. Nije samo izmišljena bajka ni inspiracija. Ali tako nije išlo više. 

Znam tačno trenutak kad sam odlučila promijeniti svoj život, i prošlo je od tada dvije godine, koji mjesec preko, nije važno. Važno je da sam odlučila. I nije bilo ni malo jednostavno reći onima koji su te povrijedili da su to uradili. Nije bilo lako otvoriti srce, prekinuti prijateljstva, okrenuti leđa ljudima koji nisu bili tu za tebe. Nije bilo lako priznati da si oštećen, emotivno uskraćen, i da te tijelo boli od samoće. Nije i nikad neće biti lako pogledati sebe u ogledalu i priznati istinu. Izgleda i zvuči strašno, i jeste tako. Nakon određenog vremena bude lakše. Dani postaju svjetliji, i manje je trnja pod kožom. Sve postaje drugačije. Osjeti se promjena, a i vidljjiva je na licu. Jer kad odstraniš sve te vampire iz svog života, kad oprostiš sebi, i shvatiš da si u svakoj situaciji reagovao najbolje što si znao - procvjetaš. Vidi se to u očima. 

I ne treba se tu zaustaviti. Život je svakodnevna borba. Konstantno ludilo. Iskušenja. I nikad nije lako. Tu su emocije, tu su odluke, preokreti, tu su promjene. Uvijek moraš biti iskren prema sebi i svojim željama da bi mogao da odlučiš. A odluči se uvijek za ono što te čini srećnim. Ja sam prestala da sreću gledam kroz materijalne stvari. Nije mi važno koliko imam već šta i koga. Važni su mi prijatelji, i važno mi je da imam unutrašnji mir. Uslijedile su i druge promjene. Počela sam intenzivno da treniram, promijenila sam način ishrane, način ophođenja prema ljudima, prema roiteljima, i mogu reći sa sigurnošću da nisam nikog povrijedila namjerno. Jednostavno, samo nisam željela da radim ono što me ne ispunjava. Ne želim da slušam ljude koji su negativni, i sve manje vremena provodim sa takvima. Slobodno vrijeme koristim za odlazak na more, za čitanje dobre knjige i za pisanje, za dobre ljude, za smijeh i radost. 

Jedna od velikih promjena koje sam napravila bila je da pređem na vegeterijansku ishranu. Već odavno ne koristim industrijsku hranu i slatkiše, prerađenu hranu, i grickalice. Mislila sam da će moj organizam patiti, ali ja se naprosto odavno nisam osjećala bolje. Pijem što više čajeva i vode, trudim se da moja ishrana bude što sirovija i sa što manje žitarica. Upravo ovih dana istražujem jogu, i pripremam se da počnem da je praktikujem. Meditaciju već odavno sprovodim i to je jedan od velikih bonusa u mom životu. 

Znam, sve ovo što sam napisala možda zvući radikalno, možda i previše optimistički za današnje vrijeme ludih provoda, sjajnih ukusa, i razuzdane mladosti. Ali sve to je prolazno. I kad za neku godinu budeš u nezdravoj vezi, nesrećnom braku, ili nesrećan na poslu kojim se baviš, vidjećeš - te sitne promjene kao što je disanje duboko i zdravija ishrana neće zvučati toliko strašno. Ako ništa drugo - bar sam iskrena sa sobom, znam šta želim i znam da je svaki slobodan trenutak vrijedan mog osmijeha. Možda ne mogu da putujem koliko bih željela, i možda ne mogu da naučim sve što bih htjela, ali mogu dovoljno da bih bila srećna. I to se broji. Nauči da cijeniš sebe više od te šminkom zamaskirane djevojke. Nauči da vjeruješ u sebe jer tvoja vrijednost nije u tome koliko si djevojaka imao, već koliko si srca usrećio. Nauči da je život kratak da bi ga bacali u nepovrat, i da je tvoje tijelo tvoj hram u kom ćeš da živiš cijeli život. Nauči da kažeš ne, i nauči da vjeruješ u svoje odluke. 

Toliko toga sam naučila u prethodne dvije godine, da mi je jako teško da ponekad pretočim to sve u riječi. Uspjela sam pobijediti mrak, prošlost, i uspjela sam biti svoja. Još uvijek čekam da mi izraste srce, posle svega, i još uvijek želim onu svoju bajkovitu ljubav. Još uvijek sanjam i još uvijek zvijezdama dajem imena po laticama. Još me ima.