"Kad bi je voleo i svim snagama svog slabašnog bićane bi mogao voleti toliko ni za osamdeset godina koliko ja u jednom danu"
Cijeli život se družim s knjigama. Cijeli život sam po bibliotekama, njuškam i tražim. Šta će ti knjige - kažu ljudi? Ne znam, al svi se hranimo drugačije. Ja ih volim. To je toliko jednostavno. Volim ih. Ljubav je takva. Jednostavna. Ljudi komplikuju. Toliko je jednostavno voljeti, to je kao disanje. Nema između, nema površno, nema izgovora, obaveza, "nisam spreman". Ne postoji previše u ljubavi. Ne možeš previše pružati ljubav. Knjige su me upropastile. One su mi kreirale neku drugačiju perspektivu stvarnosti i ljubavi i porodice i prijatelja.
Gradim moju malu biblioteku. Odričem se novog telefona, novih patika, ponekog koncerta ili festivala. Odričem se u korist knjiga. Kažu "Samo ti zauzimaju prostor, skupljaju prašinu, pročitala si ih i sad ti samo stoje tu, nepotrebne". Nasmijem se i kažem da neko skuplja parfeme i cipele, neko akcione junake, neko recke. Ja imam knjige. Njih mi ne dirajte! To su sve moji životi! To sam sve proživjela čitajući.
Orkanske visove sam čitala davno, i ne sjećam se koliko sam imala godina. Film sam odgledala toliko puta. Nije to isti doživljaj čitati knjigu sa možda 15 godina i sada, kad sam svoja ličnost, papirno isklesana. Nije to ista ljubav. Jer Visovi su nešto što moraš da pročitaš bar jednom u životu. To moraš da osjetiš, tu količinu ljubavi, i emocije, mržnju i osvetu. To nije fizička ljubav i ljepota, to je veza između duša, to je sudbinska povezanost, tako se voli jednom u životu. Jer voljeti nekog zbog onog što jeste i onog što si ti pored njega - to je ljubav. Koliko je Hitklif volio svoju Kejti, a koliko tek ona njega. Kako se umire od slomljenog srca i kako se živi bez svoga života.Ima li većeg užasa nego ostati bez onog kog voliš više nego sebe, ko je ti, ko je suština samog tebe.
Vjeruješ li da postoji takva ljubav danas? Vjeruješ li da postoje neki Hitklif i Kejti koji su nepotpuni jedno bez drugoga kao što je mjesec bez zvijezda. Ja vjerujemu takvu obuzimajuću, bezvremensku ljubav. Mora postojati, kako bi je inače opisivali. Ljubav ne možeš izmisliti. Ona ne umire. Ona je poput Orkanskih visova, krš i golet, a opet puna vresova i horizonta, ljepote i raja. Ljubav postoji, nemoj da ti nikad niko kaže drugačije. Svijeta može nestati, svemir se može pojesti, svega može prestati, ali ljubav će postojati. A dok god ima ljubavi ima i mene.
Ako niste čitali - pravac knjižara.
No comments:
Post a Comment
Note: Only a member of this blog may post a comment.