"Staljinova ljubavnica", Marek Halter

Ima nekih knjiga koje te ne oduševe potpuno, ali ostave trag, ostave nešto lijepo posle čitanja. Načitala sam se raznih vrsta. Raznih žanrova. Ovo ljeto je prosto okupano knjigama. I baš sinoć sam do kasno čitala, sa namjerom da knjigu privedem kraju. Vani je bijesnila oluja, vjetar je šamarao drveće, moja čupavica je spavala na mom jastuku i vjerujem da je zaista bila lijepa noć za čitanje. 

Ako pročitate onaj kratki tekst na zadnjoj korici knjige vidjećete da je priča istorijska, ljubavna i ratna, i možda baš i neće izazvati želju za čitanjem. Nije ni kod mene. Rusija, Staljin, rat, šijuni. Nekako mi to uvijek bude "previše". Ali ja sam neko ko daje šansu, knjigama i ljudima. Korice nisu važne jel da? Priča se broji. 

Moja nova uloga. Moj novi film. Nova ličnost. I ljubav. Divna ljubav. Ona zbog koje izdržiš sve, zbog koje gaziš po užarenoj zemlji, zbog koje ćeš sve učiniti. Ljubav. Da, da, ko o čemu ja o ljubavi. Šta mogu... Takva sam. Ljubav je svuda. 

Šta ćeš naučiti iz ove priče? 

Greške su ono što nas obilježava, one nas usmjeravaju, one nas grade. Iz njih možeš naučiti kako biti bolji čovjek. Kako ne pogriješiti naredni put. 

Ljubav je nesalomiva bez obzira na tuđe pokušaje. Rat je teško breme koje nose preživjeli na svojim leđima. Ali ljubav je ta koja daje snagu, ljubav je ta zbog koje se budiš i dišeš. Taj neko koga voliš toliko da bi sve dao samo za još jedan pogled. Još jedan zagrljaj. Te ljubavi nikad ne prolaze.

Politika je kučka. Zlo u koje ne treba ulaziti. Uznapredovala iluzija koju ne možeš promijeniti i treba je zaobilaziti. Tu vladaju interesi, tu nema istine, i tu nema iskrenosti. 

Bol uvijek boli, ali vrijeme nikad ne staje, i moraš da naučiš da živiš sa tim, ili da pustiš da te slomi. Naučićeš kako da budeš jak. 

Cijela istorija o drugom svjetskom ratu mi je uvijek bila teška. Sva ta priča o progonstvu, mučenju, logorima, brojevima, sve to je previše. Nikad ne mogu biti jedna od onih koji podržavaju takve stvari. Rekla sam - ja sam za ljubav. Čitajući, ponovo se u meni rodila zahvalnost što u mojoj zemlji vlada mir. Što u mojoj zemlji nema logora smrti. Jer šta su ti ljudi morali da prođu... Naše danas leži na izginulim ljudima koji su se borili da oslobode svijet od takvih čudovišta. 

Ne znam za tebe, ali meni bi ovo bilo dovoljno da pročitam ovu knjigu. Zaista bi mogli provesti vikend sa Marijom Andrejevnom i uživjeti se u svijet glume i pozorišta, rata i ljubavi. I kako ona kaže - ljubav je u njoj stvorila štit i to je jedini razlog zašto je izdržala. Gdje su danas takve ljubavi...