Balaševiću, nisi u pravu. Ljubav pobjeđuje. Uvijek.

Ne znam da li je trebalo da ovaj post napišem ranije, kad sam bila svjesna svega što se desilo. Nisam pisala jer nisam željela da povjerujem da bi moglo biti istina. Želim i dalje da vjerujem da smo prevazišli te podjele po religiji. Znam, živim na Balkanu, nemoguće je odvojiti se od takvih primitivaca. Podijeli me preko srca, dušu mi iskidaj na komade i podijeli je siročićima, ali nemoj mi religiju miješati u ljubav, nemoj me po tom šavu cijepati. Nemoj, moje srce ne zna za to. Nikad nije ni znalo. 

Nisam nikad bila pretjerano religijski orijentisana na ono čemu su me roditelji učili. Nisam, čak i kad sam imala svaki razlog da budem. Imala sam 6-7 godina kad je počelo krvoproliće na Balkanu u ime nečeg što su drugi nazivali Bogom. Imala sam 6-7 godina i imam amneziju na te dane. Ne sjećam se gdje smo bili kad su blokirali našu Provinciju, ne sjećam se apsolutno ničega, ni suza, ni plača, ni kofera. I ne želim da se sjećam. Kroz izmaglicu rata sam prolazila nesvjesno, i drago mi je da nisam zapamtila vijesti sa radija, ni strah, ni opsadu. Pamtim neke druge strahote koje sam kao dijete vidjela. I nikad nisam krivila Boga za to. 

Imala sam veliku ljubav. I oboje smo bili ljudi. I nisam marila. Ni danas, toliko godina kasnije mi nije važno. I nedavno, srela sam ljubav, i niko me ne može ubijediti da to nije bila ljubav. Osjetila sam je. Znam da je bila. Srce je znalo i nismo marili. Sve dok drugi nisu upetljali Boga u sve to. Sve dok nas nisu zbrisali sa planete, jer ovo je Balkan. Taj divni čovjek će ostati sam, ostao je toliko puta, i sad razumijem zašto. Nisam željela da vjerujem da se danas, toliko godina posle rata, toliko vijekova posle osvajanaja i posle toliko razrušenih ljubavi može naći neki neljudski oblik koji bi svom bratu uništio sreću u ime... religije? I da, taj divni čovjek je poklekao, razumijem. Žao mi je što se nije borio više, za mene, za nas, za sreću, možda i jeste, nije mi rekao. Samo je rekao da odlazi. Da mu je previše. A ja mislila previše mu ljubavi. 

Znaš, lako je tuđu sreću pojesti za dezert jer ti nemaš svoju sopstvenu. Lako je biti sebičan i pohlepan na tuđe kad nemaš sopstveno. Ja imam svoju ličnost, imam svoju sreću, i svoju religiju zovem ljubavlju jer to je jedino što može biti. Ti ljudi, gladni tuđe nesreće, ne znam kako oni, spavaju li uopšte, plaše li se istog tog u čije ime su nama ljubav oteli iz ruku? Plaše li se svojih djela? Znam, suvišno je da trošim svoj dar pisanja na takve, ali sasvim nešto drugo želim da kažem. Želim da kažem da je ljubav unikatna teorija po kojoj se srca stapaju u jedno, po kojoj ne postoje imena, kulture, vjerovanja, boje, mirisi, i izgovori. Ljubav, ona koja je bila, jer sigurna sam da jeste, znam, opet će se roditi na nekom drugom mjestu. I opet će doći u iskušenje. Ali ljubav pobjeđuje, i to je jedino u čemu se ne slažem sa Balaševićem. Samo zato jer meni nije uspjelo ne znači da ne pobjeđuje. Ako je umrla, onda nije bila moja ljubav. Nije bila namijenjena meni, ali sam ipak srećna i zahvalna što sam je osjetila jer to... To kad ti neko vrati život i osmijeh i srce, to jeste ljubav. Njegova misija je jasna. Njegova uloga u mom životu odigrana, ali bojim se, sjutra, za godinu ili pet, opet će izgubiti jer drugima niko njegov neće biti dovoljno dobar. 

A ja mislila mi stasali za svijet. Ja mislila mi savremeni i sazreli ljudi. Ja mislila da odgajamo generacije koje ne znaju za to ratovanje i za te moći gladne ljude. Šteta, živim na podijeljenom Balkanu i šteta što će sigurno još mnoge generacije da se suoče sa ovakvim zastarjelim stavovima svog okruženja. Kamo sreće da ja za stavove marim. Žao mi je što smatraju da imaju neko pravo da se miješaju u tuđi život, u tuđu sreću. Žao mi je što su mnogi poklekli jer su izabrali liniju manjeg otpora. Žao mi je i Njega, jer taj divni čovjek zaslužuje sreću. Moju viziju sreće. Nadam se da će je nekad imati.