Kiša. Ne volEm kišu. Bar nisam ranije. Sjedim na terasi, u svom plavom džemperu, bosonoga i odbjegla od svijeta. Ulična svjetiljka se pali i gasi i kao na bioskopskom platnu mi prolijeću slike. Slike nas. Slike djetinjstva. Svađa od ujutru. Da, svađa. Ona u kojoj se svađaš sa svojim srcem, pokušaajući da objasniš, da natjeraš one svoje ljude da te shvate. Da razumiju. Nikad oni ne mogu razumjeti. Oni su s ove planete. Ja nisam. Njima je sve to normalno. Meni nije. Meni je ljubav normalna. Smijeh. Radost. Zagrljaji. Palačinke. Meni sam ja normalna.
Gromovi odzvanjaju. Utrkuju se koji će biti jači, glasniji, ko će nadjačati moj smijeh. Jer smijem se. Jer srećna sam. Jer osjećam veliki balon sapunice oko sebe ispunjen ljubavlju i emocijama, i zagrljaje. Ne znam čijim ali osjećam ga. I znam da nisam sama. Znam da negdje na ovom svijetu neko isto tako sjedi kao ja i isjeća moj zagrljaj. To duše se negdje srele. Znam da jesu. Iako mi ovog petog u mjesecu, pet mjeseci kasnije nedostaje jedan trenutak. Poljubac. Radost. Jer bila je. Meni jeste.
Ponekad i ja zalutam. U sebe najviše. Dok gledam kako se gromovi utrkuju po nebu, moje sopstvene emocije se utrkuju da nadjačaju jedna drugu. Udišem vjetar u sebe i osjećam se sigurno. Osjećam mir. Kišu na licu. Rukom posegnem da je utrljam u kožu ali je već završila jedna kap na usnama. Okus soli. Kad je kiša postala slana? Shvatam, to moje se riznice izlivaju. Ali ne osjećam tugu. Osjećam osmijeh na usnama. Osjećam ljubav svuda oko sebe dok mi prsti na nogama drhture od zime. Možda je ovo najava jeseni, ali sigurna sam nije najava kraja ljeta. Moje ljeto je u meni. Vječno. Ne smeta mi kiša. Naprotiv, uz pravu muziku, šolju toplog čaja i ovaj balon oko mene, možda je i volEm. Možda je i lijepa. Večeras jeste. Meni bar.
Ustajem, širim ruke i smijem se. Radujem se nekom novom životu, novom poglavlju. Radujem se jer sam slobodna, jer moje srce širi krila, a dugo ih je tkalo. Širi ih i odgovaram izazovu - dišem, živim i radujem se. Svakom danu. Svakoj zori. Mojim jutrima, noćima još više. Šetanjama. Izletima. Ljubavi. Ovoj mojoj, balonskoj. U sapunici. Vjerujem da će se nekad i druga polovina zagrljaja savršeno uklopiti u moj stan bez tepiha koji za mene nije uslov za sreću. I ne moram da ga kupim. Ulazim u sobu dok moja čupavica prede i smješta se na moj vrat, sa glavom na srcu. Jer srce je. Nije trnjika. Moje je.
No comments:
Post a Comment
Note: Only a member of this blog may post a comment.