Prva je ljubav došla tiho nezvana, sama...

Imala sam petnaest godina kad sam se prvi put poljubila. Ispod jabuke u mojoj ulici. On je bio moj drug, jaran, i nisam ni razmišljala da bih mogla biti njegova cura. On je bio godinu dana stariji i nisam mu bila prvi poljubac. Upravo je pojeo hamburger sa dosta majoneza, a ja majonez nisam ni voljela. Kakav je to poljubac bio. Apsolutno se ne sjećam osjećaja i drhtanja u nogama, niti se sjećam osmijeha posle toga, sjećam se samo da je bio avgust, i da je na jesen trebalo da pođem u srednju školu. Lažem, sjećam se svega.

Postoji razlog zašto baš danas pišem ovaj post, i zašto baš pišem o prvoj ljubavi. Ljubavi koja je moj životni put odredila i koja je jedna od najdivnijih uspomena u mom životu, a ujedno i jedna od najbolnijih. Anabell zna. Te prve ljubavi, prvi drhtaji srca, prve zaljubljenosti, te uspomene nosimo sa sobom uvijek. Neko svoju prvu ljubav zadrži kao poslednju, neko je preboli u rekordno kratkom roku, neko pijan pregrmi sve to i ne osjeti je. Ja sam moju prvu ljubav sakrila. 

Jer taj čovjek koji je danas postao, od onog klinca kojeg sam ja voljela... Taj čovjek je još uvijek moje predivno sjećanje i jedan od najdražih prijatelja. Ljutim se na njega, ali ne zato što ga ne volim. Uvijek će mi biti drag, uvijek će biti poseban jer mi smo bili više od ljubavi. Uvijek ću biti tu za njega kad je potrebno, kad je pitanje života ili smrti. Biću tu kao prijatelj, kao neko kome je istinski stalo do njegove sreće. Biću. Hoću. Ali kad me zove da me vidi zato jer me još uvijek voli, nisam tu. Ne odgovaram na poruke. Nemam vremena. Imam izgovore. Jer ne želim da mu nanosim bol. Ne želim da me gleda svaki put kao da je poslednji, i da mi govori da me voli, ne želim da slušam riječi jer se sav pretvorio u njih. Znam, da mi treba život dao bi ga za mene. Znam, da treba da ubije ubio bi za mene. Znam i to da će ko zna koliko godina od sada, kad bude zadnji dah udisao, moje ime biti negdje u njegovim mislima kao utočište. Znam, jer je bila ljubav. 

Danas mu je rođendan. Već odavno mu ne čestitam. Surova sam. Guram ga od sebe, ljutim se i tražim izgovore da ga naljutim, da se okrene i ode. Jednostavno je blokirati ga, pametna tehnologija ima sva rešenja, ali nikad to nisam uradila. Mislim da nikad ne bih mogla da ga se odreknem potpuno, on mora biti bar jednim djelićem prisutan u mom životu, pa makar i kao neko na koga se "ljutim" jer mi piše posle 10 uveče, jer mi piše da me voli i da sam cijeli njegov život. Ljutim se i možda danas, toliko godina kasnije pvri put pišem o njemu. Osim Anabell. Prvi put mu čestitam rođendan, iz najdublje vene u sebi. I zaista, želim mu sreću. Bezuslovnu, ljepšu od naše, snažniju od naše, glasniju od naše. Želim mu ljubav. Da ga neko voli onako i jače nego on mene. Želim mu sve što se srećom može opisati, mojom vizijom sreće. Želim mu toliko toga, a neću mu ni poruku poslati. Ne volim rođendane. 

Znam da on ovo neće pročitati pa sve i da mu pošaljem. Znam da neće razumjeti kao što nije ni do sada. Znam da se boji. Znam da smo potpuno različiti ljudi u odnosu na klince koji su se voljeli nekad, i nije on više takav dečko koji je bio moja prva ljubav. Ali jeste bio ljubav. Ona o kojoj se pričalo u gradu, i van njega. Ona o kojoj se pjevalo u sali prepunoj ljudi. Ona ljubav koja je izazivala zazubice, koja je bila trn u tuđim očima, toliko da nam nisu dali da budemo srećni. Mi nismo znali bolje. Bili smo djeca. Ja više nego on. Ali danas, želim mu da sve to preboli, želim mu mir. Želim mu dabude ponovo srećan i voljen jer on to zaslužuje. I puno više od toga. 

Pa tako, srećan ti rođendan :)