On je uporan. On je naporan. Želi zaspati i probuditi se pored mene. Bez ljubavi. Nagon. Potreba. Hir. Za mene, to je nemoguće. Ne mogu da zaspim pored nekog kome ne vjerujem. Ne mogu da zaspim pored nekog koga ne osjećam. Ne mogu da zaspim pored nekog ko meni ne vjeruje. Još manje pored nekog ko me posmatra kao švajcarsku čokoladu sa egzotičnim začinima sa 24Kitchen. I to citiram.
Vidiš, meni je ljubav najvažnija u životu. To je ekvivalent sreći. To i pisanje. Ovo što radim. Ovo kako srce prosipam u riječi i pišem ono što se mnogi ne usuđuju zbog okoline koja će ih odmah osuditi. Ja se ne plašim toga. Osuđena sam, spaljena na lomači, otresla pepeo, i nastavila dalje. Šta sad? Razumijem u potpunosti. Zato i pišem. Zato i kažem. Nije me sramota. Zašto bi bilo? Birala sam, donosila odluke, ratovala, umirala, krpila se. Svi smo to prošli. Većina je izgubila srce i vjeru u tim sopstvenim ratovima. Ja nisam. Ja i dalje vjerujem. Ljudima. Životu. Srcu. Njemu najviše.
On želi da pije vino sa mojih leđa. To je njegova ekstaza. Ja ne mogu ni to. I nije stvar nepovjerenja. To je stvar srca. Dati nekom kožu da ti diše, dati nekom meso da ti grize. Kako možeš bez srca? Otrovaće te. Srce je antiotrov za sve te lažne priče. Znam, ima onih koje mogu. One su i zagadile ljubav. One i ovakvi kao on. Za njih ne postoji ljubav. Samo glad. Sopstveni ego, zadovoljenje svojih požuda, i mirno spokojno spavanje u posteljini koja miriše na žeđ. Kako bih mogla da zaspim? Kakve bih snove sanjala? Kako se možeš probuditi pored nekog ko te vidi kao sastojak za večeru?
Spavala sam pored nekog. Davno je bilo. Jer je to bilo jedino prirodno. Jer je to bilo jedino normalno. Jer je to bila ljubav. Nikad me nije probudio dodirom. Budio me osmijehom, milovao očima, i ne, nije mu smetalo to što ga ne vidim jer sam se u kosu pretvorila. Osjećala sam. Kad razmakneš klupko zamršeno sa mog lica možeš samo snove da vidiš. Iscrtaju mi se svuda po koži. Mirišem na njih. Na ljubav. Ja samo tako mogu spavati. Jer meni je važno kako se budim. Važno mi je ko me budi. Nema to veze sa erotikom. To ima veze sa željom. Sa srcem. Psiho kao što je on ne mari.
On je uporan. Njega ego goni na to. Mene srce. I kažem mu. On ne razumije. Njemu su to prevelike ambicije. Njemu je važna veličina kreveta, i boja posteljine, i osvjetljenje. Meni je važan dodir. I ukus vina. I muzika. Njemu je važan on. Meni smo važni mi. I kako možeš da spavaš spokojno pored Psiho čovjeka koji je toliko povrijeđen i razočaran u ljubav da bježi od nje i na sami pomen. Kako možeš da zaspiš pored nekog ko ne zna čak ni tvoju omiljenu boju. Ti takvi koji mogu - oni su zagadili ljubav. Drugima. Meni nisu. Jer ja u nju vjerujem. Jer mi se desila. Jer će se desiti opet. I tada ću moći da spavam spokojno. I da se budim.
Takvi još ne znaju šta je sreća.
No comments:
Post a Comment
Note: Only a member of this blog may post a comment.