Danas je svjetski dan zaštite životinja. Danas. Mijenjaju se slike na društvenim mrežama. Danas. Kao, obilježava se dan. Danas. Samo danas. Šta? Promijeniće se nešto zbog vaših slika? Promijeniću nešto ako stavim sliku moje mezimice kako se plazi? Nečiju svijest ću promijeniti danas tim gestom? A šta je sa činjenicom da sam volontirala u azilu u mom rodnom gradu i gledala kako veterinar daje "vakcinu" za štenećak malim štencima nađenim na ulici? Šta je sa činjenicom da ti štenci nisu nikad više viđeni? Šta je sa činjenicom da su mi umirali u rukama? Il možda ne znaš za onih deset hiljada ubijenih pasa u podgoričkom azilu? Ili ne znaš za masakr kitova? Za farme i mučilišta?
Neće slika moje mezimice ništa promijeniti, danas. Ali ako svakog dana, svakog dana u godini podijelim sa ljudima ljubav moje mezimice, i ako svakog dana podijelim bar jedan njen mokar poljubac u 3h ujutru možda ću uspjeti da promijenim bar nečiju stvarnost. Vidi, vegani, vegeterijanci, mesožderi, biljojedi, sve su to podjele i sve je to danas biznis. Možeš reći da nisam u pravu, ali je sve to biznis. Svi oni zarađuju silan novac u toj propagandi, jedni drugima lupaju kontru, kao klinci kad se igraju u pjesku. Prava promjena dolazi iznutra, iz čovjeka, iz pojedinca.
Vegan sam. Ponosna sam na to. To mi je otvorilo nova vrata u sopstveni svijet, pomoglo mi da spoznam svoje granice, da istreniram svoj karakter. Znaš li ti kako je teško proći pored čokolade, i izaći sa prijateljima i poručiti salatu, ili reći "Nisam gladan" samo da ne bi narušio svoj izbor. Jer to je izbor života. Da, želim najbolje za svoje zdravlje, ali ako ću time spasiti bar neki život ja sam srećna, jer tako mijenjam svijet. Tako utičem na svoje okruženje. Jel me to čini superiornijom? Ne, ista sam kao i ti, samo nam srce nije isto.
Čovjek je evolvirao u mašinu za ubijanje. I tome uči svoju djecu. Uči ga da se od lisice dobija krzno, a da se psa treba bojati. Uči ga da je zdravo da jede meso sirovo ubijenih životinja, meso puno antibiotika, hormona, adrenalina i hormona stresa. Hoće li se to promijeniti ako danas stavim sliku moje mezimice kako se njuška sa našom labradorkom? Ili ako za deset dana postavim sliku njenih novorođenih mačića?
Ali ako svakog dana podijelim sliku njihovog rasta, njihove slatkoće, njihove ljubavi, nečiji život će se promijeniti. Jer niko nije imun na ljubav. Ljubavlju se mijenja svijest, ne slikama. Slike su samo nijemi svedoci, način da ispričamo priču, samo maleni djelić u slagalici. Zato neću staviti sliku moje mezimice, ali ću napisati nešto, i nadam se da će se bar neko zamisliti.
Život je kao točak. Sve se vraća. Dobro i zlo. Ljubav i mržnja. Na rođenju su drugi birali za tebe. Danas, ti možeš da izabereš. Zdraviji život za sebe i svoje potomstvo, sačuvati bar jedan životinjicu, sačuvati ovu jednu planetu. Ne za nas danas, već za one koji će doći posle nas. Zamisli kako je naš život tužan jer nismo nikad vidjeli mamuta, ni dinosaurusa, ni sve one izumrle vrste koje je većinom čovjek istrijebio. Zamisli kako bi tužan bio život bez pande, i bez mačke, bez orla i bez leptira. Želiš li da tvoje dijete ne zna za njih? Da ih samo na slici vidi? Da sluša bajku o jednorogu kao mi što smo slušali? Tužan je to život u kom nema jedinstva čovjeka sa prirodom. U kom nema ljubavi da se dijeli. Moraš svoje dijete naučiti tome. A to se ne radi samo danas. To se ne radi ako samo danas promijeniš sliku. Danas. A šta sutra? Postavićes sliku sebe kako jedeš hamburger?
Kako danas možeš biti savjestan a sutra idiot?
No comments:
Post a Comment
Note: Only a member of this blog may post a comment.